Postoji trenutak o kojem se rijetko govori. Ne zato što je rijedak, već zato što ga je teško priznati. To je trenutak kada vlasnik shvati da firma više ne zavisi od njega.
Godinama je bio njen oslonac. Znao je svaki detalj, donosio svaku važnu odluku, gasio svaki požar prije nego što bi ga drugi uopšte primijetili. Firma je rasla zajedno s njim i gotovo da nije postojala granica između njegovog života i života organizacije.
A onda se nešto promijeni.
Ljudi počnu sami donositi dobre odluke. Menadžeri preuzmu odgovornost. Problemi se rješavaju i prije nego što stignu do vlasnika. Firma funkcioniše čak i kada on nije prisutan.
To bi trebalo da bude najveća nagrada za godine rada. Ipak, za mnoge je upravo to najteži trenutak.
Jer nije jednostavno prihvatiti da ono što si godinama gradio više ne traži tvoje prisustvo na svakom koraku. Nije lako gledati kako organizacija sazrijeva i shvatiti da njen uspjeh više nije vezan isključivo za tvoje ime.
Tada mnogi naprave grešku. Počnu vraćati kontrolu. Traže da svaka odluka ponovo prođe kroz njih. Provjeravaju ono što su juče vjerovali svojim ljudima. Ne rade to iz nepovjerenja. Rade to iz straha da će izgubiti vlastitu ulogu. A upravo tada počinju usporavati ono što su godinama stvarali.
Možda je najveći paradoks preduzetništva upravo u tome.
Dok na početku gradiš firmu koja ne može bez tebe, pravi uspjeh dolazi tek onda kada izgradiš firmu koja može i bez tebe.
Iz knjige „Filozofija preduzetništva“.
Komentari