Imaš mogućnost da sam odlučuješ. Kada ćeš raditi, sa kim ćeš raditi i šta ćeš prihvatiti. Možeš da sprovedeš ideju za koju ranije nijesi mogao da dobiješ saglasnost, da promijeniš način rada koji ti godinama smeta i pokušaš nešto u šta vjeruješ. Poslije dovoljno vremena provedenog u objašnjavanju drugima zašto nešto treba uraditi drugačije, pomisao da konačno možeš sam da odlučiš djeluje gotovo oslobađajuće. Razumijem čovjeka koji poželi da krene. Ima mnogo zadovoljstva u tome da nešto osmisliš, preuzmeš odgovornost i vidiš da je tvoja odluka dala rezultat.
Ako razmišljaš o preduzetništvu, želim ti da uspiješ. Volio bih i da prije početka razmisliš o pitanju koje se rijetko nađe u poslovnom planu: šta će takav način života početi da radi tebi? Kako ćeš se ponašati kada nekoliko mjeseci budeš radio više nego što si očekivao, a zarađivao manje nego što ti je potrebno? Hoćeš li umjeti da razgovaraš sa ljudima kada te njihova greška košta novca koji trenutno nemaš? I kako će izgledati tvoj povratak kući poslije dana u kojem si svima obećao rješenje, a još ne znaš odakle da počneš?
Na početku uglavnom zamišljaš posao koji ćeš raditi. Znaš uslugu, proizvod ili oblast u kojoj imaš iskustvo. Možda si u tome veoma dobar i već postoje ljudi spremni da plate tvoje znanje. Onda otkriješ koliko ćeš vremena provoditi radeći sve ostalo. Naplata, ponude, nabavka, reklamacije, traženje saradnika, razgovori koje odlažeš jer su neprijatni. Završiš ono zbog čega si pokrenuo posao, pa uveče sjedneš da uradiš ono bez čega taj posao ne može da opstane. Ubrzo postane jasno da pravo da sam organizuješ dan zahtijeva mnogo više discipline nego što si zamišljao.
Moći ćeš da odbiješ klijenta, ali ćeš prije toga možda morati da pogledaš stanje računa. Moći ćeš da uzmeš slobodan dan, uz obavezu da unaprijed riješiš ko će odgovoriti ljudima koji tada zovu. Niko ti neće zabraniti da odeš na odmor, a ipak ćeš možda dugo tražiti sedmicu u kojoj ti odlazak djeluje prihvatljivo. Tvoja sloboda biće stvarna. Stvarne će biti i obaveze koje si njome prihvatio, uključujući one koje ti nijesu bile naročito zanimljive dok si razmišljao o početku.
Zato bih prije prvog ulaganja sjeo i izračunao koliko dugo mogu da izdržim ako stvari budu išle sporije nego što očekujem. Koliko košta moj život svakog mjeseca? Koji troškovi ostaju čak i kada posao ne donosi ništa? Šta se događa ako završim i fakturišem posao, a uplata izostane? Lako je u plan upisati datum kada očekujemo prihod. Mnogo je neprijatnije zamisliti jutro u kojem novac nije stigao, a mi smo ga već rasporedili. Upravo tom jutru vrijedi posvetiti pažnju dok još imamo vremena da nešto pripremimo.
Ako dijeliš život sa nekim, u taj razgovor uključi i njega. Poslovni pokušaj često promijeni svakodnevicu cijelog domaćinstva. Možda će neko vrijeme troškovi biti pokrivani iz drugog prihoda. Možda će partner preuzeti više obaveza oko djece ili odložiti nešto što je sam planirao. O tome treba razgovarati konkretno, sa iznosima i rokovima koje ćete ponovo pregledati. Rečenica „samo dok posao ne krene“ može svakome značiti nešto drugo. Tebi šest mjeseci, drugoj osobi tri. Ako to saznate tek kada ste oboje iscrpljeni, razgovor će biti mnogo teži.
Jednako bih ozbiljno razmislio o pomoći. Ljudi često kažu da će je potražiti kada im zatreba, a onda mjesecima pokušavaju sami jer nemaju vremena da nekome objasne posao. Računovođu pitaju tek kada nastane problem, stručnjaka kada više ne znaju šta da urade, bliskog čovjeka kada ih on sam zaustavi i pita šta se događa. Nije uvijek jednostavno platiti pomoć niti pronaći pravu osobu. Ipak, korisno je unaprijed znati kome možeš da se obratiš i šta ne znaš dovoljno dobro da bi bez provjere donosio odluke.
Sve su to pripreme koje možeš staviti na papir. Promjene u sopstvenom ponašanju mnogo se teže prate. U početku samo malo kraće odgovaraš, češće gledaš na sat i tražiš da sagovornik odmah kaže šta mu treba. Imaš mnogo posla, pa ti djeluje razumno da razgovori budu kraći. Poslije počneš tako da razgovaraš i kada nema žurbe. Dijete ti nešto prepričava, a ti pokušavaš da saznaš kraj prije nego što je završilo početak. Partner ti govori o svom danu, dok ti u glavi sastavljaš odgovor klijentu. Prisutan si dovoljno da primijetiš kada razgovor stane, ali nedovoljno da znaš zašto je stao.
Ovo se ne događa svakome niti mora postati tvoja svakodnevica. Vrijedi ga pomenuti zato što čovjek takve promjene često prvo primijeti kod drugih. Za sebe ima objašnjenje. Zna koliko ga obaveza čeka, ko mu nije platio i šta sve pokušava da riješi. Zato mu sopstvena nervoza djeluje opravdano. Kada mu neko kaže da je postao odsutan ili neprijatan, odmah počne da nabraja razloge zbog kojih je takav. Sagovornik na kraju sazna mnogo o poslu, a njegova primjedba ostane bez odgovora.
Tu bih zastao prije nego što se navikneš da odgovornost koristiš kao opravdanje za svako ponašanje. Ljudi sa kojima živiš možda ne znaju kako izgleda voditi tvoj posao. Ali veoma dobro znaju kako izgleda razgovarati sa tobom, čekati te i procjenjivati je li danas dobar trenutak da ti nešto kažu. Njihovo iskustvo zaslužuje da ga saslušaš bez odbrane. Ako su počeli pažljivije da biraju riječi, to je podatak o tvom životu koji vrijedi uzeti ozbiljno koliko i podatak o padu prihoda.
Postoje i teži trenuci, oni za koje bih volio da se čovjek pripremi prije nego što ga zateknu. Da ne dođeš do osjećaja kao da ti nešto ne da da dišeš, kao da ti lomi svaku kost u tijelu, a ti i dalje odgovaraš na pozive i govoriš da ćeš sve završiti. Da uveče legneš i ponovo prođeš kroz iste račune, obećanja i razgovore, pa ujutro ustaneš sa njima prije nego što si pogledao telefon. Nema ničeg vrijednog divljenja u tome da takvo stanje dugo skrivaš. I nema potrebe da ga prođeš kako bi dokazao da si ozbiljno shvatio posao.
Zato unaprijed odredi šta za tebe znači da je previše. Koliki gubitak možeš da podneseš? Koliko dugo možeš da pokrivaš posao novcem potrebnim za život? Kada ćeš smanjiti obim, promijeniti ponudu ili preispitati nastavak? Dok si miran, lakše ćeš razlikovati upornost od ponavljanja istog pokušaja bez dovoljno razloga da očekuješ drugačiji rezultat. Kada već mnogo uložiš, svaka naredna odluka biće opterećena željom da opravdaš prethodne. Tada je korisno imati zapisano kako si razmišljao prije nego što si počeo da strahuješ od priznanja da nešto treba mijenjati.
Ostavi uz sebe ljude koji smiju da ti kažu ono što ti se neće dopasti. Nekoga ko razumije posao i nekoga ko dobro poznaje tebe. Ponekad će ti prvi pokazati da računica ne stoji, dok će drugi primijetiti da već dugo ne govoriš ni o čemu osim o problemima. Neće uvijek biti u pravu, ali vrijedi ih saslušati do kraja. Samostalno odlučivanje mnogo je korisnije kada imaš od koga da čuješ ono što sam nijesi vidio.
Posao može donijeti mnogo dobrog. Zadovoljstvo prvim dobro završenim ugovorom, saradnju sa ljudima koje cijeniš, mogućnost da pristojno platiš nečiji rad i organizuješ ga onako kako misliš da treba. Može ti omogućiti da razviješ sposobnosti koje nijesi imao priliku da koristiš i napraviš nešto na šta ćeš biti ponosan. Želim da čovjek koji kreće vidi i tu mogućnost dovoljno jasno da mu se raduje. Priprema služi tome da ta radost ima na šta da se osloni kada početno uzbuđenje prođe.
Zato ovo shvati kao injekciju prije polaska. Malo neprijatnih pitanja sada može ti pomoći da kasnije ranije prepoznaš problem, potražiš pomoć i doneseš odluku koju nećeš mjesecima odlagati. Ima smisla krenuti sa ambicijom, vjerom u svoje znanje i željom da napraviš nešto svoje. Uz to ponesi računicu, dogovor sa ljudima kojih će se tvoj pokušaj ticati i spremnost da povremeno provjeriš kako si.
Prije nego što odlučiš da budeš sam svoj gazda, razmisli i kakav ćeš gazda biti sebi. Hoćeš li sebi dozvoliti odmor, grešku i pomoć ili ćeš od sebe tražiti ono što nikada ne bi smio da tražiš od drugog čovjeka?
Komentari