Danas se preduzetništvo često predstavlja kao dokaz hrabrosti, ambicije i lične vrijednosti.
Kao da si uspio tek onda kada pokreneš nešto svoje. Kao da više vrijediš ako si vlasnik. Kao da je svaki drugi put samo znak da nisi imao dovoljno hrabrosti.
A nije tako.
Vrijedan je i čovjek koji svakog jutra ustane, ode na posao i pošteno nosi odgovornost za ono što radi. Vrijedna je i žena koja godinama gradi karijeru u profesiji koju voli. Vrijedan je i radnik koji možda nikada neće imati svoju firmu, ali će svojim znanjem, rukama i karakterom pomoći da mnoge firme opstanu.
Neko želi da bude vlasnik. Neko želi da bude vrhunski računovođa. Neko kuvar, nastavnik, tehničar, menadžer, ljekar ili umjetnik. Nijedan od tih puteva nije manje vrijedan.
Ne želi svako da vodi kompaniju. Neko želi da vodi tim. Neko da liječi. Neko da stvara. Neko da popravi ono što drugi ne znaju. Neko da bude oslonac sistemu koji bi bez njega stao.
Ne smijemo veličati preduzetnike tako što ćemo umanjivati vrijednost ljudi koji su izabrali drugačiji životni put. Jer firmu ne čini samo onaj čije ime stoji u registru.
Čine je i oni koji dolaze prije svih. Oni koji ostanu onda kada postane teško. Oni koji preuzimaju odgovornost i kada ih niko ne vidi. Oni koji godinama ugrađuju sebe u nešto što možda nikada neće nositi njihovo ime.
Kada razgovaramo s nekim o poslu, pitanje ne mora biti da li je pokrenuo svoju firmu. Možemo ga pitati šta radi, šta je naučio i da li je zadovoljan svojim izborom.
Komentari