Na početku je djelovalo da smo pronašli pravog čovjeka. Razgovarao je jasno, poznavao posao i imao odgovor na ono što nas je zanimalo. Dopalo nam se što razumije problem bez dugog objašnjavanja. Poslije nekoliko susreta odlučili smo da sarađujemo. Nekome smo ga i preporučili, zadovoljni što konačno možemo da kažemo: „Sa njim se sve lako dogovori.“
Prvo obećanje nije ispunio na vrijeme. Javio se, objasnio šta se dogodilo i rekao kada će završiti. Razumjeli smo. Svakome se nešto poremeti. Drugi put smo morali da ga podsjetimo. Treći put već smo sami nudili objašnjenje prije nego što bi ga on izgovorio. Ima mnogo posla. Preuzeo je više nego što može. Nije do njega, zavisi i od drugih.
Ništa od toga nije moralo biti netačno. Ali dok smo objašnjavali njegove okolnosti, naše obaveze su se pomjerale, drugi ljudi su čekali, a mi smo sve češće odgovarali na pitanja na koja je trebalo da odgovori on.
Onda nam neko kaže da je imao slično iskustvo.
Osjetimo potrebu da ga odbranimo. Pomenemo koliko zna, kakav je bio prema nama i šta je sve dobro uradio. Sagovornik govori o neispunjenom dogovoru, a mi odgovaramo pričom o njegovim sposobnostima. Kao da će znanje koje mu priznajemo nekako nadoknaditi ono što nije završio.
Zbog čega nas je toliko pogodila tuđa primjedba?
Možda smo tog čovjeka mi izabrali. Branili smo njegov predlog, uvjeravali druge da mu treba dati priliku i preuzeli dio odgovornosti za saradnju. Sada bi njegovo ponašanje moglo da otvori i pitanje naše procjene. Šta smo provjerili? Zašto smo mu toliko vjerovali? Jesmo li odbacili upozorenje koje nam tada nije odgovaralo?
Dok odgovaramo na kritiku upućenu njemu, u sebi već osjećamo potrebu da objasnimo sopstveni izbor.
Kada nekoga preporučimo, dio svog ugleda vežemo za ono što očekujemo da će uraditi. Preporuka i ima vrijednost zato što iza nje stojimo. Zato može biti teško da kasnije priznamo kako iskustvo više ne potvrđuje ono što smo ranije govorili. Trebalo bi da se obratimo istim ljudima i kažemo: „Bio sam uvjeren da će ovo biti dobra saradnja. Sada vidim da moramo drugačije.“
Ponekad tu rečenicu odlažemo mnogo duže nego što je trebalo.
Pozivamo se na dobar početak. Sjetimo se prvog završenog posla, razgovora u kojem nam je pomogao ili trenutka kada je pokazao da razumije više od ostalih. Sve je to stvarno i pripada njegovom radu. Međutim, dobro iskustvo od prije godinu dana ne odgovara na pitanje možemo li se danas osloniti na dogovor koji imamo sa njim.
Čovjek može biti veoma sposoban i nepouzdan. Može prijatno razgovarati, iskreno željeti da pomogne i redovno obećavati ono za šta nema vremena. Ako ga zbog sposobnosti uporno branimo od svake primjedbe, vremenom prestanemo da procjenjujemo upravo ono što nam je u saradnji potrebno.
Još je teže kada smo zbog svog izbora već nešto izgubili. Uložili smo novac, propustili drugu priliku ili potrošili mjesece čekajući da se stvari poprave. Priznanje tada djeluje skuplje. Nastavak ostavlja mogućnost da će naredni rezultat opravdati sve prethodno. Prekid traži da pogledamo šta smo uložili i prihvatimo da dio toga nećemo vratiti.
Tako prihvatimo još jedno obećanje, ovaj put uz uvjeravanje da je posljednje. Drugima objasnimo da nema smisla sada mijenjati čovjeka kada je toliko toga već upoznao. U tome može biti poslovne logike. Ali potrebno je provjeriti šta nam daje razlog da očekujemo drugačiji ishod.
Je li smanjio obim posla? Uključio nekoga ko može da pomogne? Prihvatio obavezu koju realno može da ispuni? Ili se promijenilo samo objašnjenje, dok je sve ostalo isto?
Ta pitanja mogu otkriti i nešto neprijatno o nama. Možda smo bili strogi prema ljudima koji su upozoravali na problem, dok smo za njega stalno pronalazili razumijevanje. Od prvih smo tražili dokaz za svaku primjedbu. Drugome je bilo dovoljno uvjeravanje da će uskoro biti bolje.
Oni zatim preuzmu ono što nije završeno. Popravljaju raspored, ostaju duže i objašnjavaju kašnjenje ljudima koji nijesu učestvovali u izboru. Kada nam se požale, ponovimo da treba imati strpljenja. U jednom trenutku prestanu da govore. Mi to možemo doživjeti kao smirivanje situacije, iako su samo zaključili da njihovo iskustvo neće promijeniti naš stav.
Tada naše opravdavanje već utiče na povjerenje ljudi koji uredno rade svoj dio posla. Gledaju kako njihova dodatna odgovornost postaje podrazumijevana, dok tuđe neispunjeno obećanje ponovo dobija objašnjenje. Možda još poštuju naš položaj, ali više nijesu sigurni koliko smo spremni da budemo pravedni kada je potrebno preispitati sopstvenu odluku.
Naravno, nijedan pojedinačni propust ne bi trebalo da poništi nečiji raniji rad. Ozbiljna saradnja zahtijeva strpljenje i razumijevanje teškoća. Postoje periodi u kojima čovjek objektivno ne može da pruži ono što je ranije mogao. Ali razumijevanje uključuje iskren razgovor o tome na šta se sada može računati. Obaveze treba prilagoditi stvarnosti, posebno kada posljedice snose i drugi.
Pružiti novu priliku ima smisla kada postoji nešto konkretno na osnovu čega je dajemo. Važno je i da budemo spremni da pogledamo rezultat. Ako unaprijed znamo da ćemo i naredni propust objasniti umjesto njega, onda razgovor koji smo nazvali posljednjim upozorenjem nije mnogo toga promijenio.
Kada razočaranje konačno postane neizbježno, umijemo da kažemo da nas je čovjek odjednom iznenadio. Ponekad jeste. Ali ponekad se samo ponovilo nešto što smo već više puta vidjeli. Ovog puta posljedica je bila dovoljno velika da više nijesmo mogli da je uklopimo u sliku koju smo branili.
Tada nas zaboli i sopstveno sjećanje. Znamo kome smo rekli da pretjeruje. Koju smo poruku ostavili bez odgovora. Koliko smo puta pomislili da nešto nije u redu, pa odložili razgovor jer smo očekivali da će se stvari ipak srediti. Teško nam pada što smo pogriješili, a još teže što smo možda otežavali onima koji su pokušavali da nas upozore.
Vrijedi to priznati bez naknadnog uvjeravanja sebe da smo morali sve znati unaprijed. Nijesmo. Prva odluka je možda bila razumna prema informacijama koje smo tada imali. Ali poslije nje stizale su nove. Naša odgovornost obuhvata i ono što smo sa njima uradili.
Nekada ćemo morati da razgovaramo i sa ljudima pred kojima smo tog čovjeka branili. Da kažemo da je njihova primjedba imala osnova i da je nijesmo dovoljno ozbiljno shvatili. Bez dodatka kojim ćemo odmah objasniti koliko su nama okolnosti bile složene. Oni su možda sve to znali i ranije. Željeli su da čujemo i šta se njima događa.
Za promjenu procjene nije potrebno čovjeku oduzeti svaku dobru osobinu niti čitavu saradnju proglasiti prevarom. Možemo priznati ono što je dobro uradio i prestati da računamo na ono što uporno ne ispunjava. Možemo biti zahvalni za raniju pomoć i odlučiti da budući posao organizujemo drugačije. Sve su to odluke koje možemo obrazložiti bez ponižavanja bilo koga.
Najteže je često podnijeti kratko priznanje da više ne mislimo ono što smo tako uvjerljivo govorili. U tom razgovoru više nema njegove greške iza koje možemo da se sklonimo. Treba izgovoriti sopstvenu: predugo smo branili procjenu koju je iskustvo već dovelo u pitanje.
Ako već znaš da se na njega ne možeš osloniti, kome još pokušavaš da dokažeš da si dobro izabrao?
Komentari