Dok radi kod nas, preskup je. Kada ode, tražimo nekoga poput njega. I spremni smo da platimo više.
Do juče smo objašnjavali zašto njegova plata ne može da raste. Danas objašnjavamo zašto moramo povećati ponudu da bismo privukli kvalitetnog kandidata. Posao je isti. Promijenilo se samo to što više nema osobe na čiji smo ostanak računali.
Dok je bila tu, njena pouzdanost nije pravila buku. Posao je završavan, klijenti su dobijali odgovore, greške su otklanjane prije nego što stignu do rukovodioca. Vremenom se zaboravi koliko znanja i pažnje stoji iza dana u kojem ništa nije pošlo naopako. Počnemo da vjerujemo da posao jednostavno tako funkcioniše.
Onda osoba koja je omogućavala taj mir zatraži razgovor o plati.
Odjednom se traže dodatna obrazloženja. Šta se promijenilo? Zašto baš sada? Zar nijesmo zadovoljni dosadašnjim dogovorom? Prelazimo preko činjenice da je taj dogovor možda nastao prije nekoliko godina, dok su odgovornosti u međuvremenu rasle. Ono što je zaposleni nekada preuzimao povremeno postalo je njegov redovan posao. Plata je ostala vezana za staru ulogu, a očekivanja su odavno prešla na novu.
Čovjek koji ne prijeti odlaskom lako ostane posljednji na redu za razgovor koji zaslužuje. Znamo da će doći ujutru. Znamo da neće ostaviti posao nedovršen. Ako kaže da nešto nije u redu, saslušamo ga, ali računamo da imamo još vremena.
Tako njegova odgovornost postane razlog da mi odložimo svoju.
Kada preda otkaz, sve dobije drugi tempo. Sastanak može odmah. Budžet se ponovo otvara. Pojavljuju se mogućnosti koje do prije nekoliko dana nijesu postojale. Čak i ako odluči da ostane, teško je izbjeći pitanje koje mu sada prolazi kroz glavu: ako je ovo bilo moguće, zašto je trebalo da odem da biste razgovarali sa mnom ozbiljno?
Ako ipak ode, počinjemo da računamo koliko će nas koštati zamjena. Obično prvo pogledamo platu novog zaposlenog. Ali na nju se nadovezuju vrijeme potrebno za izbor, obuka i mjeseci tokom kojih neko drugi mora da provjerava posao. Koleginica preuzima dodatne obaveze. Rukovodilac ponovo ulazi u pitanja koja je godinama rješavao neko drugi. Klijentu objašnjavamo zašto ono što je ranije završavano brzo sada traje duže.
Nova osoba može biti odlična. Ipak, tek treba da upozna posao, ljude i dogovore koji nijesu stali u opis radnog mjesta. Nije njena krivica što još ne zna ono što je prethodna učila godinama.
Naravno, postoje firme koje zaista nemaju prostora da povećaju plate. Ni dobar rad ne može sam stvoriti novac kojeg nema. Povišica mora biti održiva i opravdana doprinosom, uz pošten odnos prema ostalima. Ne može svaka tuđa ponuda postati obaveza poslodavca.
Ali stvarno ograničenje traži iskren razgovor. Šta je moguće sada? Kada ćemo ponovo razmotriti uslove? Možemo li smanjiti obim odgovornosti ako ga više ne možemo primjereno platiti? Ako ništa od toga nije moguće, možemo makar prihvatiti da zaposleni ima razlog da potraži bolje uslove, bez proglašavanja njegovog odlaska izdajom.
A ljudi koji ostaju gledaju.
Vide da koleginica nije dobila bolje uslove kada je preuzela dodatni posao, već kada je donijela ponudu druge firme. Vide da miran razgovor nema istu težinu kao spreman otkaz. Iz toga izvode sasvim razuman zaključak: prije sljedećeg razgovora o plati treba otići na razgovor za drugi posao.
Tako firma sama podstiče ponašanje na koje će se kasnije žaliti.
Vrijedi zato postaviti jedno neugodno pitanje prije nego što sljedeći put kažemo da za povišicu nema: koliko bismo danas ponudili nekome ko tek treba da dođe i radi ovaj posao?
Ako je odgovor više nego osobi koja ga već dobro radi, onda razgovor o njenoj plati već kasni.
Komentari