Prvi put kada je sam riješio ozbiljan problem, bio si ponosan. Drugi put ti je zasmetalo što si za rješenje saznao od drugih. Nijesi mu to rekao. Pitao si samo zašto te nije uključio.
Čovjek se zbunio. Odluka je bila u njegovoj nadležnosti. Rok je isticao, provjerio je sve što je trebalo i završio posao. Mislio je da će ti biti drago što imaš jednu brigu manje. „Jeste, ali na kraju ja odgovaram“, rekao si. To je bila tačna rečenica. Upravo zato bilo je tako lako skloniti se iza nje.
Odgovornost zaista ostaje na onome ko vodi. Postoje odluke koje zaposleni ne smije da donese sam, rizici koje ne vidi i posljedice koje još ne umije da procijeni. Nijednom ozbiljnom rukovodiocu nije svejedno kome prepušta posao. Ali u ovoj odluci nijesi pronašao takav problem. Znao si da je dobro procijenio. Neprijatnost se pojavila malo ranije, dok si slušao drugog čovjeka kako ga hvali, a tebe niko ništa nije pitao.
Godinama si želio nekoga takvog. Umarao te je svaki poziv zbog sitnice. Govorio si da ne možeš biti na pet mjesta istovremeno i da ti trebaju ljudi koji misle svojom glavom. U njega si ulagao vrijeme. Ostajao da objasniš, ispravljao greške, branio ga dok drugi još nijesu imali strpljenja. Nije bilo ničeg neiskrenog u tvojoj želji da uspije. Ipak, nijesi mnogo razmišljao o tome kako će izgledati dan kada uspije bez tvog učešća.
Dok te je pitao za savjet, znao si gdje je tvoje mjesto. Njegov napredak potvrđivao je tvoju procjenu, tvoje znanje, tvoju sposobnost da razvijaš ljude. Svaki dobar rezultat imao je vidljivu vezu s tobom. Sada je počeo da radi nešto što mu nijesi pokazao. Pronašao je svoj način, možda brži od tvog. Uspio je da razgovara s osobom s kojom si ti teško izlazio na kraj. Tuđa sposobnost više nije samo svjedočila o tvom doprinosu. Otvarala je pitanje šta još treba da naučiš.
Takvo pitanje čovjek rijetko postavi sebi dok sjedi na čelu stola. Lakše je zatražiti da te ubuduće stavlja u svaku prepisku. Kažeš da želiš bolju koordinaciju. Onda mu vratiš odluku zbog detalja koji nije uticao na rezultat. Na sastanku dodaš objašnjenje koje nikome nije potrebno, osim tebi, da ponovo osjetiš da razgovor prolazi kroz tvoje ruke. Ništa pojedinačno ne djeluje dovoljno veliko da bi bilo problem. Zajedno, te sitnice polako mijenjaju njegovo ponašanje.
On ne zna šta se u tebi dogodilo. Vraća se za sto i provjerava svoj rad. Kada ne pronađe propust, počinje da provjerava sebe. Možda je bio previše siguran. Možda je trebalo da ti prepusti da saopštiš rezultat. Sljedeći put te zove prije nego što odluči. U početku zbog opreza, kasnije iz navike. Posao ponovo zastaje tamo gdje si se nekada žalio da zastaje.
Najneprijatniji trenutak dolazi kada osjetiš olakšanje. Ponovo traži tvoju potvrdu. Možeš da mu objasniš, da budeš strpljiv, čak i velikodušan. Odnos opet liči na onaj u kojem si se dobro snalazio. Njegova nesigurnost vraća ti poznatu ulogu. Ako tu zastaneš dovoljno dugo, možda ćeš prepoznati šta si upravo dobio i koliko je njega to koštalo.
Možeš priznati da je donio dobru odluku. Pustiti ga da objasni kako je do nje došao. Reći pred drugima čija je zasluga, bez dopune o tome ko ga je svemu naučio. To neće odmah ukloniti nelagodu. Moraćeš neko vrijeme da slušaš kako ljudi traže njega i da ne pretvoriš taj osjećaj u novo pravilo rada.
Jer on će nastaviti da uči iz tvojih reakcija. Može naučiti da ovdje vrijedi postajati bolji. Može naučiti i da sposobnost treba pokazivati oprezno, taman toliko da posao ide, ali da se niko iznad njega ne osjeti suvišnim.
Ako jednog dana ponovo dođe da pita nešto što odavno zna, prije nego što uzdahneš kako moraš sve sam, sjeti se koliko si želio takvog čovjeka. I pokušaj da se sjetiš kada si počeo da mu otežavaš da to postane.
Komentari