Na sastanku si obećao da će posao biti završen do petka. Ljudi koji treba da ga završe nijesu bili u prostoriji. Za tvoj dogovor saznaće kada im promijeniš raspored.
Klijent je zadovoljan. Razgovor je protekao dobro. Ti si pokazao spremnost da izađeš u susret. Tek kasnije će neko morati da ostane duže, pomjeri slobodan dan ili objasni porodici da ponovo neće stići kada je rekao.
Možda je sve to ovog puta neophodno. Rokovi se pomjere, kvarovi ne mogu da čekaju, dogodi se nešto nepredviđeno. Ali prije nego što se pozovemo na prirodu posla, vrijedi provjeriti jesmo li pokušali da pregovaramo. Ili nam je bilo lakše da prihvatimo zahtjev nego da izdržimo nekoliko neprijatnih minuta pred klijentom.
Kada vodiš ljude, tvoje „da“ više ne troši samo tvoje vrijeme.
Dobiješ pravo da raspoređuješ posao i govoriš u ime ekipe. Uz to dolazi obaveza da razumiješ šta tvoje odluke znače za one koji će ih sprovesti. Njihovo vrijeme nije neograničena rezerva kojom možeš pokriti svaki dogovor koji ti je bilo neprijatno da odbiješ.
Rukovodilac takođe ostaje dugo, javlja se poslije radnog vremena i nosi posao kući. Njegov umor je stvaran. Ipak, možeš ostajati posljednji i svakodnevno stvarati razloge zbog kojih ostali ne mogu da odu na vrijeme. Ekipa možda plaća tvoje odlaganje odluka, nejasne prioritete i obećanja data bez provjere.
Ponekad je tvoj posao da na vrijeme vodiš razgovor koji bi najradije izbjegao. Da klijentu kažeš kako rok nije moguć uz postojeći obim posla. Da nadređenom objasniš šta mora da sačeka ako novi zahtjev dobije prednost. Da ne računaš uvijek na iste ljude zato što znaš da neće ostaviti posao nedovršen.
Možda će neko dovesti u pitanje tvoju sposobnost da „organizuješ ljude“. Podsjetiće te da su drugi pristajali bez mnogo objašnjavanja. Imaš dovoljno ovlašćenja da zahtjev samo proslijediš, ali znaš i ko će zbog toga večeras ostati u pogonu, dok se sastanak na kojem si prihvatio posao odavno završio.
Ako svaki put biraš da sačuvaš dobar utisak o sebi, neprijatnost će završiti kod nekoga ko ima manje mogućnosti da je odbije.
Ljudi vide ko je pokušao da obezbijedi realnije uslove, čak i kada nije uspio. Nije isto čuti „morate, tako je dogovoreno“ i dobiti pošteno objašnjenje šta se dogodilo, šta može da se odloži i kako će dodatni teret biti raspoređen. Tada makar znaju da je neko razmotrio i njihov dan prije nego što ga je promijenio.
To ne oslobađa ekipu odgovornosti. Ako se dodatni teret stalno vraća zato što neko ne završava svoj posao, i taj razgovor pripada rukovodiocu. Odlaganje opet plaćaju oni koji uskoče.
A kada nešto pođe loše, u objašnjenju mora postojati i naša odluka. Ako smo prihvatili rok uprkos upozorenjima, ne možemo pred klijentom govoriti samo o tome ko nije stigao. Ako smo pogrešno procijenili kapacitete, to treba reći prije nego što počnemo da procjenjujemo tuđi trud.
Ljudi ne očekuju da rukovodilac nikada ne pogriješi. Ali imaju razlog da izgube povjerenje kada njegova uloga nestane iz priče čim se pojave posljedice.
Funkcija nam omogućava da budemo saslušani tamo gdje zaposleni možda neće ni biti pozvani. Dok govorimo u njihovo ime, oni nastavljaju da rade, oslonjeni na pretpostavku da znamo koliko već imaju posla.
Prije sljedećeg obećanja datog u ime ekipe, vrijedi se zapitati: bih li isto ovo prihvatio kada bih morao da pogledam u oči svaku osobu koja će ga ispunjavati?
Ako bi njihovo prisustvo promijenilo naš odgovor, onda već znamo šta smo izostavili iz odluke.
Komentari