U biznisu se sigurnost često mjeri brojem pravila, kontrolnih tačaka i potpisa potrebnih da bi se nešto pokrenulo. Vjeruje se da svaki novi korak u proceduri smanjuje mogućnost greške.
Ponekad je upravo suprotno.
Što odluka prolazi kroz više ruku, sve je teže utvrditi ko ju je zaista donio. Odgovornost se dijeli sve dok je više niko ne osjeća kao svoju. Na kraju svi učestvuju, a niko nije odlučio.
Takve organizacije rijetko ostaju bez objašnjenja. Uvijek postoji pravilnik koji je trebalo ispoštovati, saglasnost koja nije stigla ili sastanak koji je morao biti održan. Sistem je besprijekorno dokumentovao sopstvenu nepokretnost.
Procedure su potrebne dok pomažu ljudima da djeluju. Onog trenutka kada postanu zaklon od posljedica, više ne čuvaju firmu. Čuvaju neodlučnost. Liderstvo zato ne počinje tamo gdje rizik nestaje. Počinje tamo gdje odluka ponovo dobije autora.
Nije najveći problem firme to što neko može donijeti pogrešnu odluku. Mnogo je opasnija organizacija u kojoj je postalo nemoguće utvrditi ko je odlučio da se ne uradi ništa.
Šta je danas skuplje za jednu firmu: pogrešna odluka ili savršeno opravdana neodlučnost?
Komentari