Najveća opasnost nije uvijek loša odluka. Nekada je to odluka u koju ste potpuno sigurni.
Daniel Kahneman je, velikim dijelom u saradnji sa Amosom Tverskim, decenijama pokušavao da razumije jedno pitanje: zašto pametni ljudi tako često donose odluke koje im kasnije izgledaju nerazumno?
Odgovor nije bio prijatan. Ne griješimo samo zato što ne znamo dovoljno, nemamo dovoljno iskustva ili nijesmo dovoljno inteligentni. Naš um često bira prečice umjesto sporije provjere. Brza objašnjenja i zaključci daju nam osjećaj da stvari držimo pod kontrolom.
Prvi broj koji čujemo može postati sidro za kasniju procjenu. Gubitak nas često zaboli više nego što nas jednak dobitak obraduje. A u svakodnevnom odlučivanju lako dajemo prednost informacijama koje potvrđuju ono što već mislimo, umjesto onima koje nas tjeraju da promijenimo stav.
Uvjereni smo da procjenjujemo realno, a često procjenjujemo kroz strah, ego, prethodno iskustvo i želju da budemo u pravu.
Zato najskuplje odluke ne donose uvijek neznalice. Nekada ih donose ljudi koji su previše sigurni da ne mogu pogriješiti.
U poslu, vođenju ljudi, ulaganju i životu, najveći protivnik često nije tržište. Nije konkurencija. Nije ni loša sreća.
Najveći protivnik je onaj tihi glas u nama koji kaže: znam ja dovoljno.
A možda je najvažnije pitanje koje sebi možemo postaviti upravo ono koje najrjeđe postavljamo:
Šta ako ne vidim cijelu sliku?
Zrelost ne počinje onda kada čovjek ima odgovor na svako pitanje.
Počinje onda kada postane svjestan koliko ga sopstveni um može prevariti.
Istraživačka osnova: Daniel Kahneman, Maps of Bounded Rationality: A Perspective on Intuitive Judgment and Choice, Nobelovo predavanje, 2002. Osvrt na posao i odgovornost predstavlja autorsko tumačenje, a ne citat iz predavanja.
Komentari