O pravima i obavezama u poslu često razgovaramo kao da pripadaju različitim stranama. Poslodavci kukaju kako “nema radnika”. Radnici kukaju kako “nema dobrih poslodavaca”. Istina je dosta manje romantična.
Imamo more poslodavaca koji traže lojalnost, a nude nesigurnost. I imamo more radnika koji traže sigurnost, a nude minimum. I svi se prave iznenađeni što sistem ne funkcioniše.
Poslodavac koji priča da je firma “porodica”, a gleda gdje da uštedi na ljudima, nije lider. To je trgovac kratkog daha. Radnik koji gleda kako da “prođe dan”, a očekuje rast plate i poštovanje, nije potcijenjen. On je neiskren prema sebi. Fer odnos je danas rijetkost. Zašto?
Zato što traži nešto što većina izbjegava: odgovornost. Fer poslodavac: Zna koliko vrijedi njegov radnik i plati ga. Ne krije se iza floskula. Ne testira koliko neko može da izdrži, nego koliko može da doprinese. Fer radnik: Ne prodaje priču o trudu, nego donosi rezultat. Ne čeka motivaciju. Ne glumi zauzetost dok vrijeme prolazi.
Ali evo dijela koji većina neće da čuje: Ne možeš tražiti maksimum sa druge strane, dok ti daješ minimum. To nije nepravda. To je matematika. I zato danas nema povjerenja. Svi igraju na kratke staze. Svi se “štite”. A onda se pitamo zašto nema lojalnosti.
Nema je jer je lojalnost uvijek bila posljedica, nikad uslov. Ako želiš lojalne ljude, ponašaj se fer. Ako želiš fer saradnju, jasno reci šta možeš da preuzmeš i drži se dogovora.
Dobar odnos ne nastaje iz zahtjeva za lojalnošću, nego iz iskustva da dogovor važi za obje strane.
Komentari