Ponekad pokušam da svoju firmu pogledam očima čovjeka koji u njoj radi, a ne očima onoga koji je vodi. To nije naročito prijatna vježba, ali zna biti korisna, posebno kada čovjek uspije da bude dovoljno neprijatan prema sebi.
Meni je, recimo, neka odluka sasvim jasna jer o njoj razmišljam već nekoliko dana. U glavi sam već prošao kroz različite mogućnosti, razgovarao sa ljudima, vidio brojeve i privikao se na novi pravac. Onda sve to saopštim nekome ko priču čuje prvi put i iznenadim se što mu nije odmah jasno.
Tu se lako zaboravi jedna jednostavna stvar: ono što je meni već dugo proces, njemu je tek nova informacija.
Meni promjena ima logiku jer znam šta joj je prethodilo. Njemu može izgledati kao da smo juče govorili jedno, a danas radimo nešto sasvim drugo. Meni je nešto hitno jer znam šta stoji iza toga i šta će se dogoditi ako ga ne riješimo na vrijeme. Njemu je to samo još jedna stvar koja je odjednom dobila oznaku hitnog.
Vlasnik ima jednu neobičnu privilegiju, a ponekad i ozbiljan problem: u sopstvenoj glavi uvijek zna cijeli kontekst. Drugi ljudi ga nemaju.
Trebalo mi je vremena da to zaista razumijem. Nije dovoljno reći ljudima šta treba da urade i očekivati da sami vide sliku koju ti već danima nosiš u glavi. Nije dovoljno ni imati dobru namjeru, jer dobra namjera ne popravlja nejasnoću.
Ponekad upravo vlasnik napravi dio haosa na koji se kasnije žali.
Promijeni prioritet, a ne objasni šta se u međuvremenu promijenilo. Očekuje brzinu, a nije dao dovoljno informacija. Traži samostalnost, a onda ispravlja svaku sitnicu. Kaže ljudima da preuzmu odgovornost, pa im poslije ne ostavi dovoljno prostora da odluče.
I ja sam to radio. Vjerovatno ponekad još uvijek radim.
Zato mi s vremena na vrijeme koristi da se u glavi sklonim sa svoje stolice i sjednem na onu preko puta. Da zamislim kako izgleda radni dan čovjeka koji je tog jutra došao na posao i pokušava da razumije šta ovaj direktor zapravo hoće od njega.
Tada neke stvari odjednom izgledaju mnogo manje očigledno.
I možda je to dobra provjera za svakoga ko vodi ljude: ne kako njegove odluke izgledaju njemu, nego koliko su razumljive onima koji treba da ih sprovedu.
Da danas radim kod sebe, sigurno bih imao nekoliko primjedbi na direktora. Nijesam siguran da bih mu uvijek dao najbolju ocjenu.
Ali barem znam gdje mu je kancelarija.
Komentari