Nekada je najteži dio nove odluke objasniti je ljudima pred kojima smo prethodnu uvjerljivo branili. Sjećaju se naših razloga. Možda su prema njima organizovali svoj rad, uložili vrijeme ili odustali od drugog prijedloga. Sada vidimo nešto što ranije nijesmo znali i treba ponovo da stanemo pred iste ljude. Tu promjena mišljenja dobija težinu: osim odnosa prema vlastitom stavu, uključuje i odgovornost prema onima koji su nam vjerovali.
U takvoj situaciji postoji iskušenje da sačekamo još malo. Možda će se ipak pokazati da je prvobitna odluka bila dobra. Možda će novi problem nestati ili ga neko drugi riješiti. Dok odlažemo razgovor, ostali nastavljaju da postupaju prema onome što smo rekli. Tako naša neprijatnost može dobiti vrlo konkretne posljedice za ljude oko nas. Zato vrijedi pogledati koliko dugo nam treba da od novog saznanja dođemo do javnog preispitivanja vlastite odluke.
Zamislimo da smo pred timom branili rok za završetak posla. Tokom rada postane jasno da raspoloživo vrijeme nije dovoljno za kvalitet koji smo obećali. Ljudi već prilagođavaju svoje obaveze tom roku, a mi moramo odlučiti kada ćemo im reći da procjena nije bila dobra. Prije promjene treba utvrditi šta se zaista dogodilo. Jesu li to okolnosti koje ranije nijesu bile poznate, pogrešna pretpostavka ili propust u našoj procjeni? Razlika je važna, jer od nje zavisi šta treba mijenjati. Ljudi zaslužuju objašnjenje dovoljno jasno da razumiju kako smo od ranijeg zaključka stigli do novog. Samo saopštiti da od danas radimo drugačije ostavlja previše neodgovorenih pitanja.
Posebnu težinu ima slučaj kada se pokaže da je neko ranije ukazivao na ono što sada prihvatamo. Tada je pošteno priznati odakle je primjedba došla i zašto je nijesmo dovoljno ozbiljno razmotrili. Ako tuđi uvid prećutno predstavimo kao vlastitu novu odluku, propuštamo važan dio odgovornosti. Čovjek koji je upozorio na problem treba da vidi da je njegov doprinos prepoznat. I drugi treba da mogu razumjeti da obrazložena primjedba može promijeniti pravac rada.
Promjena mišljenja traži i pažnju prema onome što je već uloženo. Ljudi su možda proveli dane izvršavajući zadatak koji ćemo sada izmijeniti. Njihov trud ostaje stvaran i kada se pravac promijeni. Vrijedi ga priznati, objasniti šta se može sačuvati i preuzeti svoj dio posljedica. Tako razgovor postaje više od ispravke zaključka. Pokazuje koliko smo spremni da stojimo iza odluke i onda kada moramo javno priznati njena ograničenja, uključujući ona koja smo sami mogli ranije primijetiti.
U tome vidim razliku između pouzdanosti i potrebe da uvijek izgledamo dosljedno. Pouzdan čovjek može doći do drugačijeg zaključka. Od njega očekujem da za to ima razloge, da ih izgovori i da uvaži kako promjena utiče na druge. Ako neko uporno čuva raniji stav iako vidi da više nije održiv, teško mi je da tu upornost doživim kao sigurnost. Povjerenje mi više znači kada mogu da računam da će važna informacija biti uzeta ozbiljno, čak i kada narušava raniju uvjerenost.
I van posla postoje razgovori u kojima nam je teško priznati promjenu. Možda smo o nečijem izboru govorili sa previše sigurnosti ili smo vlastiti budući put zamišljali drugačije. Novo iskustvo može promijeniti našu procjenu. Tada vrijedi jasno reći šta sada razumijemo bolje, posebno ako smo ranijim stavom uticali na blisku osobu. Prećutna promjena može ostaviti utisak da se pravimo kako prethodnog razgovora nije ni bilo. Otvoreno objašnjenje daje priliku da se i taj dio odnosa razjasni.
Naravno, svaki novi utisak ne zaslužuje novu odluku. Promjena traži provjeru i mjeru. Ako stav mijenjamo samo da bismo izbjegli neprijatnost, zadovoljili trenutnog sagovornika ili sačuvali vlastiti interes, drugi imaju razlog da budu oprezni. Zato se vraćam pitanju na osnovu čega smo se predomislili. Šta tačno sada znamo? Koju smo pretpostavku morali napustiti? Možemo li isto objašnjenje dati i onima kojima nova odluka ne odgovara? U tim odgovorima vidi se ozbiljnost promjene.
Dosljednost koju želim da sačuvam odnosi se na način razmišljanja i postupanja. Da provjeravam ono što tvrdim, da priznam granice svog znanja i da odgovaram za posljedice onoga što predložim. Zaključci se kroz takav postupak mogu mijenjati. Nekada je upravo promjena dokaz da smo vlastita mjerila primijenili i na sebe. Bilo bi neobično da od ljudi očekujemo da uče, a da svaku novu spoznaju prihvatamo samo dok nas ne dovede pred potrebu da korigujemo vlastiti stav.
Povjerenje koje bih želio da gradim ostavlja prostor za nova saznanja. Ljudi mogu računati na to da ću, ako se pojavi važan razlog, ponovo pogledati ono što sam tvrdio. I da ću se vratiti njima sa objašnjenjem, posebno ako su zbog moje ranije sigurnosti već nešto preuzeli. Takva odgovornost traje i poslije donošenja odluke. Što sam druge uvjerljivije pozivao da mi vjeruju, to im jasnije dugujem objašnjenje kada zaključim da treba da promijenimo pravac.
Komentari