Kada sam otvorio firmu, imao sam viziju. Nijesam znao šta je bilans stanja, šta je bilans uspjeha, niti razliku između prometa i zarade. To sam već opisao u tekstu „Šta nijesam znao kada sam otvorio firmu“.
Odluka i pretpostavka
Danas mi je zanimljivo da se na to iskustvo vratim kroz jedno pitanje: šta je, zapravo, bila odluka?
Otvoriti firmu bio je vidljiv dio. Ispod njega stajala je pretpostavka da će vizija i posao koji dolazi biti dovoljni da ostalo naučim usput.
Šta su prvi rezultati zaista potvrdili
Prvi mjeseci nijesu odmah pokazali slabost te pretpostavke. Posao je dolazio, telefoni su zvonili, ljudi su vjerovali u priču. Svaki mali uspjeh djelovao je kao potvrda da znam šta radim.
Tu nastaje zamka. Kada tržište potvrdi da neko želi ono što nudimo, lako povjerujemo da je potvrdilo i našu sposobnost da vodimo cijelu firmu. A to su dvije različite stvari.
Mogu imati dobru ideju i slabo razumjeti troškove. Mogu prodavati i ne znati koliko zarađujem. Mogu biti zauzet od jutra do večeri, a da firma iznutra slabi.
Mogućnosti koje danas vidim
Ako danas analiziram taj početak, vidim tri moguća postupka. Sačekati dok ne savladam osnove poslovanja. Početi i učiti sve sam. Ili početi, ali odmah uključiti ljude koji razumiju ono što ja ne razumijem.
Ovo je moj današnji pogled na taj početak. Tada nijesam imao ovako jasnu sliku onoga što svaka od tih mogućnosti nosi.
Čekanje ima cijenu. Može odložiti dobru priliku, a potpuna spremnost možda nikada ne dođe. Učenje svega sam takođe ima cijenu: greške se plaćaju dok posao već traje. Treći postupak traži nešto što početniku često teško pada — da prizna gdje mu treba pomoć prije nego što ga problemi na to natjeraju.
Posljedice i pouka
Posljedice koje sam opisao nijesu stigle kao jedan veliki događaj. Stigle su kroz račune, plate, poreze, kašnjenja, pogrešne procjene i odlazak ljudi. Više malih problema istovremeno pokazalo je koliko je opasno osloniti cijelo poslovanje na jednu vrstu snage.
Pouka nije da je trebalo manje da rizikujem. Ni da je vizija bila bezvrijedna. Vizija je pokrenula firmu. Ali nije mogla da zamijeni znanje potrebno da firma opstane.
Zato bih sebi na početku rekao isto što sam napisao u prethodnom tekstu: „Reshide, nađi ljude koji znaju ono što ti ne znaš.“
Šta bih provjerio prije sljedeće odluke
Danas bih tu rečenicu pretvorio u konkretan postupak. Prije važne odluke zapisao bih šta znam, šta samo pretpostavljam i ko može da provjeri dio koji ne razumijem. Zatim bih odredio po čemu ću prepoznati da odluka ne daje očekivani rezultat.
Danas bih odvojio tri pitanja koja sam tada previše lako spojio: da li kupac želi ono što nudim, da li posao ostavlja zaradu i mogu li obaveze izmiriti na vrijeme. Prvi odgovor ne može da zamijeni druga dva.
Tražio bih i jasniji dogovor sa ljudima koji mi pomažu. Ko provjerava dio koji ne razumijem? Šta treba da mi objasni prije nego što odlučim? Koji znak zahtijeva da stanemo i ponovo pogledamo odluku?
Uključiti stručnije ljude ne znači predati im sopstvenu odgovornost. Znači razumjeti dovoljno da postavim pitanje, čujem odgovor koji mi se možda ne dopada i promijenim postupak dok još mogu da utičem na posljedice.
Nije dovoljno pitati se imam li hrabrosti da počnem. Treba se pitati i imam li spremnosti da na vrijeme potražim znanje koje mi nedostaje.
Povezano čitanje: Šta nijesam znao kada sam otvorio firmu.
Komentari