U gotovo svakoj firmi postoji čovjek kojem se posao povjerava onda kada više nema vremena za grešku. Ne zato što mu je to u opisu radnog mjesta, nego zato što svi znaju da će ga završiti. Ne treba ga podsjećati, provjeravati niti mu objašnjavati koliko je nešto važno. Dovoljno je reći šta treba uraditi.
U početku to izgleda kao priznanje. Dobija složenije zadatke, veće povjerenje i sve više odgovornosti. Rukovodilac je zadovoljan jer konačno ima nekoga na koga može da računa. Međutim, vremenom se dogodi nešto što se rijetko prepoznaje kao problem. Njegova pouzdanost postane razlog da se njemu dodjeljuje i ono što drugi nijesu završili.
Kada neko zakasni, on uskoči. Kada neko pogriješi, on ispravlja. Kada posao mora biti završen prije roka, ponovo se računa na njega. I tako se, gotovo neprimjetno, čovjek koji je samo odgovorno radio svoj posao pretvara u osobu koja nosi i posljedice tuđe neodgovornosti.
Najgore je što se takvo ponašanje često predstavlja kao dokaz povjerenja. Govorimo mu da je nezamjenjiv, da bez njega ne bismo uspjeli i da jedino on može završiti određeni posao. A rijetko se zapitamo šta se zapravo krije iza tih pohvala.
Jer svaki put kada odgovornom čovjeku dodijelimo posao koji je neko drugi morao završiti, mi ne rješavamo problem. Samo njegovu cijenu prebacujemo na onoga za koga znamo da se neće pobuniti.
Vremenom takav čovjek počne da radi više, a da dobija sve manje prostora za sopstveni razvoj. Dok drugi uče, pokušavaju i griješe, on završava ono što ne smije da čeka. Kada se pojavi prilika za napredovanje, nerijetko upravo njegova pouzdanost postane prepreka. Previše je potreban na postojećem mjestu da bi ga neko premjestio.
I tu nastaje pitanje koje bi svaki vlasnik i rukovodilac morao sebi da postavi: kakvu poruku šaljemo ljudima kada odgovornost nagrađujemo dodatnim teretom, a neodgovornost time što neko drugi preuzima njene posljedice?
Ne tvrdim da svako dodatno zaduženje predstavlja iskorišćavanje. Postoje periodi kada svi moramo uraditi više nego što je planirano. Ali ako se isti čovjek godinama pojavljuje kao rješenje za svaki tuđi propust, onda problem više nije u količini posla.
Problem je u načinu na koji vodimo ljude.
Kao vlasnik, smatram da je jedna od ozbiljnijih grešaka upravo to što je najlakše dodatno opteretiti čovjeka koji nas nikada nije iznevjerio. Mnogo je teže suočiti se sa onima zbog kojih taj dodatni teret stalno nastaje.
A onda se jednog dana začudimo što je upravo najodgovorniji čovjek postao umoran, nezainteresovan ili odlučio da ode.
Možda ga nijesmo dovoljno cijenili.
A možda smo ga toliko često hvalili zbog njegove izdržljivosti da nijesmo primijetili koliko ga trošimo.
Najveća nepravda prema odgovornom čovjeku nije uvijek to što mu ne priznamo koliko vrijedi.
Nekada je to što njegovu vrijednost koristimo kao izgovor da od drugih ne zahtijevamo odgovornost.
Komentari