Postoje ljudi koji u firmi prvi primijete da nešto nije urađeno i posljednji odlaze dok to ne završe. Kada neko zakasni, oni preuzmu njegov dio posla. Kada neko pogriješi, oni isprave grešku. Kada sistem zakaže, ne postavljaju mnogo pitanja, već pokušavaju da spriječe da posljedice osjete klijent, kolege ili firma.
Najčešće samo kažu: „Pusti, ja ću.“
U početku takvo ponašanje izgleda kao odgovornost. Firma u njima vidi ljude na koje se može osloniti, kolege ih smatraju pouzdanima, a rukovodstvo vjeruje da je pronašlo one koji mogu da iznesu i najteže trenutke. Međutim, ono što započne kao lična vrlina vrlo lako postane sistemska slabost.
Kada najbolji ljudi dovoljno dugo popravljaju tuđe propuste, neodgovorni počinju da računaju na njih. Više ne moraju da vode računa o svakom roku, jer znaju da će neko završiti posao. Ne moraju da razmišljaju o posljedicama svojih grešaka, jer će ih neko drugi ublažiti. Rukovodstvo, sa druge strane, vidi samo krajnji rezultat i stiče utisak da organizacija funkcioniše.
A ona ne funkcioniše.
Nju na svojim leđima nosi nekoliko savjesnih ljudi koji svakoga dana nadoknađuju ono što sistem nije imao hrabrosti da riješi. Njihova odgovornost tada više ne služi samo poslu. Ona postaje zaštita za neodgovorne i alibi za rukovodstvo koje ne želi da vidi gdje se problem zaista nalazi.
Najbolji zaposleni zbog toga dobijaju još posla, još obaveza i još problema. Ne zato što je to pravedno, već zato što mogu. Njihova sposobnost postaje kazna, a njihova posvećenost razlog da im se natovari i ono što nikada nije trebalo da bude njihovo.
Firma ih naziva nezamjenjivima, dok ih polako troši kao da su potrošni materijal.
A onda, jednoga dana, takav čovjek prestane da preuzima. Ne ostane duže. Ne ispravi tuđu grešku. Ne izgovori ono poznato: „Pusti, ja ću.“
Tada se obično kaže da se promijenio, da više nije posvećen i da nije čovjek kakav je nekada bio. Međutim, on se nije promijenio. Samo je shvatio da njegova odgovornost ne smije beskonačno da bude nagrada za tuđu neodgovornost.
Ozbiljna firma ne opstaje zahvaljujući ljudima koji stalno spasavaju stvar. Ona gradi sistem u kojem svako nosi posljedice svojih odluka i odgovornost koja mu pripada.
Sve drugo nije timski rad.
To je iskorišćavanje najboljih pod izgovorom povjerenja.
Iz rukopisa knjige „Ne vodiš firmu. Vodiš posljedice.“.
Komentari