Na mreži na kojoj svakodnevno čitamo o direktorima, menadžerima, konsultantima i uspjesima kompanija, danas bih prostor posvetio ljudima čiji se rad mnogo rjeđe spominje. Onima koji ne moraju održati prezentaciju da bi pokazali koliko znaju, a bez čijeg rada mnogima od nas ni običan dan ne bi funkcionisao.
„Uči, da ne bi morao da radiš takav posao.“
Mnogi od nas odrasli su uz tu rečenicu. Najčešće je izgovarana iz roditeljske brige, sa željom da dijete ima lakši život i više mogućnosti. Ali zajedno s tom brigom prenosila se i jedna druga poruka: da postoje zanimanja kojima treba težiti i ona kojih se treba kloniti.
A onda odrastemo i počnemo da zavisimo upravo od rada ljudi na koje smo naučeni da gledamo s visine.
Kada nestane struje, ne pomaže nam lijepo napisan izvještaj. Kada pukne cijev, ne tražimo prezentaciju. Kada stane mašina ili otkaže instalacija, potreban nam je čovjek koji razumije problem i umije da ga riješi. Tada nam nije važno koliko mu je zanimanje ugledno. Važno nam je koliko zna.
Samo što to razumijevanje često traje koliko i kvar.
Zapanjuje me koliko lako prepoznajemo vrijednost znanja koje dolazi uz titulu, a koliko često previdimo ono koje se dokazuje radom. Čovjek koji godinama savjesno obavlja svoj posao postane gotovo nevidljiv sve dok nešto ne prestane da funkcioniše. Tada očekujemo da bude dostupan odmah, da ne pogriješi i da njegov rad košta što manje.
Ne mislim da zanat i fakultet treba suprotstavljati. Dobar tehničar mora stalno učiti, inženjer mora razumjeti stvarne uslove, a rukovodilac poznavati posao ljudi od kojih očekuje rezultate. Akademsko obrazovanje i praktično iskustvo ne poništavaju jedno drugo.
Ali nijedno zanimanje ne daje nam pravo da tuđi pošten rad smatramo manje vrijednim.
Problem počinje mnogo ranije od prvog zaposlenja. Počinje kada pred djetetom pokažemo na čovjeka koji radi i njegovo zanimanje predstavimo kao upozorenje. Željeli smo da ga podstaknemo da uči, a možda smo ga naučili da tuđi rad posmatra kao dokaz neuspjeha.
Zato bih baš ovdje, među svim našim objavama o profesionalnom uspjehu, volio da se češće zapitamo koliko toga u našim životima funkcioniše zahvaljujući ljudima čija imena nikada nećemo pročitati u nekoj objavi o uspjehu.
Možemo djeci poželjeti obrazovanje, slobodu izbora i život sa više mogućnosti.
Ali ako ih, govoreći im šta treba da postanu, usput učimo koga ne treba da poštuju, nijesmo im prenijeli samo savjet o školovanju.
Prenijeli smo im i sopstvene predrasude.
Komentari