Danas sam namjeravao da odmorim od LinkedIna. Izgleda da smo, barem kada su moje objave u pitanju, ova mreža i ja već neko vrijeme na ratnoj nozi. Pomislio sam da jedan dan jednostavno neću ništa pisati.
Ali postoje situacije koje me natjeraju da promijenim odluku. Ne zato što mislim da ću jednim tekstom promijeniti svijet, nego zato što postoje stvari o kojima ne želim da ćutim.
To je najmanje što mogu da uradim.
Danas me je jedna situacija ponovo podsjetila koliko smo kao društvo postali spremni da čovjeka posmatramo prvenstveno kroz ono što nas od njega razlikuje, a tek onda kroz ono što je zaista uradio.
Neko godinama pomaže porodicama u nevolji, podržava ustanove i ljude kojima pomoć znači mnogo više od iznosa koji je za nju izdvojen. A mi ponekad, umjesto da prepoznamo vrijednost tih djela, prvo pokušavamo da utvrdimo ko je taj čovjek, kako razmišlja i koliko se njegova uvjerenja podudaraju sa našim.
Kao da dobro djelo mora proći provjeru pripadnosti prije nego što dobije pravo na naše poštovanje.
U Crnoj Gori imamo mnogo različitih pogleda na prošlost, sadašnjost i budućnost. Imamo svoja uvjerenja, identitete i iskustva koja nas oblikuju. Ne očekujem da se tih razlika odreknemo, niti mislim da bi društvo u kojem svi razmišljamo isto bilo društvo u kojem bih želio da živim.
Ali nikada nijesam razumio zašto bi različita uvjerenja morala da nas spriječe da priznamo ono što je neko dobro učinio.
Ako je čovjek pomogao porodici kojoj je pomoć bila potrebna, vrijednost te pomoći ne može zavisiti od toga koliko se nama dopada njegovo mišljenje. Niti zahvalnost za takvo djelo znači da smo prihvatili sve njegove stavove.
To su dvije potpuno različite stvari.
I upravo tu mislim da kao društvo imamo mnogo prostora da sazrijevamo.
Volio bih da u Crnoj Gori možemo otvoreno reći da nekoga poštujemo zbog njegovih djela, bez potrebe da prethodno objašnjavamo na kojoj smo strani. Da možemo zahvaliti čovjeku s kojim se ne slažemo, a da se to ne doživljava kao odricanje od sopstvenih uvjerenja.
Jer ako počnemo da mjerimo vrijednost dobrih djela prema tome ko ih je učinio, onda polako gubimo sposobnost da o ljudima sudimo pravedno.
Ne moramo misliti isto. Ne moramo se slagati oko istorije, politike ili bilo čega drugog.
Ali moramo sačuvati sposobnost da priznamo ono što je vrijedno poštovanja.
Jer ako dobro djelo možemo priznati samo čovjeku koji misli kao mi, onda zapravo ne vrednujemo djelo.
Vrednujemo pripadnost.
A društvo koje zaboravi tu razliku jednog dana može ostati sa mnogo uvjerenja, a premalo međusobnog poštovanja.
Komentari