Neke firme ne odlažu odluke. One ih pretvaraju u sastanke.
U takvim organizacijama svaki problem koji zahtijeva jasan odgovor najprije postane tema za razgovor. Za istim stolom ponovo se okupe isti ljudi, otvore se isti podaci i izgovore gotovo ista objašnjenja. Razgovor protekne mirno, svako kaže ono što ima, a na kraju se odredi novi termin. Niko nije odbio odgovornost. Niko nije otvoreno rekao da ne želi da odluči. Ipak, ništa nije postalo drugačije.
Takvi sastanci mogu poslužiti i kao zaklon od odluke. Razvodne odgovornost sve dok više niko ne može jasno da je prepozna kao svoju. Problem ostaje živ, ali se krivica za njegovo trajanje rasporedi na dovoljno ljudi da se niko ne osjeti posebno odgovornim.
Odluka ostavlja posljedicu koju možemo provjeriti i za koju neko odgovara. Sastanak bez odluke ne ostavlja gotovo ništa. Samo zapisnik, nekoliko poruka i još jedan datum u kalendaru.
Za to vrijeme rok se približava, kupac čeka, trošak raste, a ljudi koji su na problem upozorili počinju da shvataju da brzina njihove reakcije nema vrijednost u organizaciji koja nema hrabrosti da presiječe.
Spolja se još uvijek vidi kretanje. Kalendar je pun, izvještaji kruže, vrata kancelarija se otvaraju i zatvaraju, a ljudi djeluju zauzeto. Samo se firma ne pomjera.
Organizacije zato ne zastanu uvijek zbog pogrešnih odluka. Neke zastanu zato što odluke toliko dugo kruže između stolova da ih na kraju, bez pitanja i bez sastanka, donese stvarnost.
Komentari