Sjećam se vremena kada sam radio za druge i kada su mi neke odluke ljudi iznad mene djelovale gotovo uvredljivo jednostavne. Nijesam mogao da razumijem zašto se toliko čeka, zašto direktor jednostavno ne kaže da ili ne, zašto nešto što je svima očigledno pogrešno traje mjesecima ili zašto se oko jedne, naizgled male stvari, mora voditi pet razgovora.
Tada sam imao odgovore na gotovo sve. Bili su brzi, precizni i, gledano iz ove perspektive, mnogo sigurniji nego što je moje tadašnje znanje opravdavalo.
Godinama kasnije zatekao sam sebe sa druge strane stola. Ne odjednom i ne u nekom velikom trenutku spoznaje. Više kroz niz malih situacija u kojima bih uhvatio sebe kako odlažem odluku koju bih nekada smatrao očiglednom, ponovo otvaram razgovor za koji bih ranije tvrdio da je nepotreban ili tražim još vremena za nešto o čemu bih, kao zaposleni, vjerovatno već imao vrlo jasno mišljenje.
Nije bilo naročito prijatno prepoznati sebe u ljudima kojima sam nekada zamjerao.
Naravno, danas mnogo toga vidim drugačije. Znam da odluka rijetko dolazi sama. Iza nje često stoje trošak koji se ne vidi odmah, ljudi koje promjena dotiče, obaveze koje su već preuzete, rokovi, odnosi, ugovori i posljedice koje se pokažu tek kada je odluka odavno sprovedena. Ono što sa jednog radnog mjesta izgleda kao nepotrebno čekanje, sa drugog može biti pokušaj da se ne napravi problem veći od onoga koji pokušavaš da riješiš.
Sve je to tačno, ali čovjek sebi veoma lako napravi udobno mjesto u kojem je svaka njegova odluka objašnjiva. Tu nastaje druga opasnost. Ako sebi dovoljno dugo objašnjavaš zašto si morao baš tako, možeš prestati da primjećuješ trenutke u kojima jednostavno nijesi bio u pravu.
Zbog toga se povremeno vratim onom mlađem sebi koji je sjedio sa druge strane stola i bio uvjeren da zna kako bi stvari trebalo voditi. Danas znam koliko toga nije mogao da vidi. Znam i koliko je malo znao o teretu odluka koje je tako lako procjenjivao.
Ali to što nije znao sve ne znači da je u svemu griješio. Neke njegove primjedbe i danas bih morao da prihvatim.
Zato se ponekad zapitam kako bih danas izgledao čovjeku koji sam bio prije petnaestak godina. Ne da bih sebi sudio, niti da bih dokazao da sam danas u pravu.
Više kao provjeru. Jer godine provedene na drugoj strani stola lako objasne zašto više nijesi isti čovjek.
Mnogo je teže primijetiti trenutak kada si počeo da ličiš na onoga za koga si nekada bio siguran da nikada nećeš postati.
Komentari