Koliko puta smo ljudima dali otkaz, a da smo poslije toga zaista bili mirni sami sa sobom? Ne mislim administrativno. Ne mislim da li je odluka bila opravdana na papiru. Ne mislim da li su brojke, rezultati, ponašanje ili okolnosti govorile da drugačije ne može.
Mislim ono ljudski.
Kad se sve završi, kad se vrata zatvore, kad prestaneš da budeš direktor, menadžer, vlasnik ili rukovodilac, i ostaneš samo čovjek sa sopstvenom savješću.
Ja možda jednom. Od nekoliko takvih odluka, možda samo jednom sam bio potpuno miran. Sve ostalo nosi neku težinu.
Nekad zato što znaš da si mogao ranije reagovati. Nekad zato što znaš da nisi dovoljno jasno komunicirao. Nekad zato što si predugo čekao. Nekad zato što si pokušavao da spasiš odnos koji realno više nije imao zdrav temelj. Nekad zato što znaš da iza te osobe postoji porodica, kredit, dijete, problem, život koji ne staje zato što si ti donio poslovnu odluku.
I zato mi je uvijek malo sumnjivo kada ljudi o otkazima pričaju hladno, sigurno, gotovo ponosno. Kao da razgovaraju o rutinskoj stavci koja nema dalje posljedice. Možda su stvarno toliko sigurni. Pitam se jesu li dovoljno pažljivo pogledali cijenu odluke koju su donijeli. Jer dati otkaz nekome nekad jeste neophodno.
Ali ako ti to postane lako, možda problem više nije samo u zaposlenima.
Komentari