Kada firma počne da slabi, vlasnici i menadžeri najčešće pogledaju prema spolja. Krivca traže u tržištu, konkurenciji, državi, kupcima, zaposlenima i novim generacijama koje, navodno, više ne žele da rade.
Rijetko pogledaju prema sebi.
Mnogo je lakše proglasiti spoljnog neprijatelja nego priznati da najveća prijetnja firmi možda sjedi na njenom najvažnijem sastanku. Da problem nije nastao izvan sistema, već u načinu na koji se sistem vodi.
Možda zaposleni nijesu izgubili inicijativu, već su naučili da se ona kažnjava. Možda ne ćute zato što nemaju šta da kažu, već zato što su shvatili da istina u toj firmi ima veću cijenu od greške. Možda konkurencija nije uništila posao, nego je samo iskoristila prostor koji su joj otvorili sporost, sujeta i godine loših odluka.
Možda ni najbolji ljudi nijesu otišli zbog novca. Možda više nijesu željeli da snose posljedice odluka koje nijesu smjeli ni da preispituju.
Firma može početi da slabi i zbog uvjerenja ljudi na vrhu da su oni posljednji koje treba preispitivati. Od tog trenutka kritika postaje napad, upozorenje neposlušnost, a svaki loš rezultat novi dokaz da su zakazali svi osim onih koji odlučuju.
Tada se više ne traži uzrok. Traži se dovoljno slab krivac.
Najopasniji neprijatelj firme zato često nije tržište, konkurencija niti zaposleni. To je rukovodstvo koje ima dovoljno moći da stvori problem, dovoljno autoriteta da zabrani razgovor o njemu i dovoljno ljudi ispod sebe da uvijek pronađe nekoga ko će snositi krivicu.
Tržište, konkurencija i okolnosti mogu ozbiljno ugroziti firmu.
Ali ko smije da kaže da problem nastaje u načinu na koji se firma vodi?
Komentari