Jedan vlasnik kaže da posao ima prednost. Drugi traži da se prvo završi nešto drugo.
Zaposleni sasluša obojicu. Zatim pokušava da procijeni čija će ljutnja biti veća ako ne postupi po njegovom zahtjevu.
Od tog trenutka više ne raspoređuje posao samo prema važnosti. Raspoređuje ga prema odnosima koje mora da sačuva.
Suvlasnici ne moraju uvijek misliti isto. Različite procjene mogu pomoći firmi da bolje razumije rizik, kupce i mogućnosti. Ali neslaganje postaje problem kada se timu prenese kao nekoliko istovremeno važećih odluka.
Ljudi tada počnu da traže dodatna odobrenja. Čuvaju poruke. Ponavljaju ko im je šta rekao. Neki čekaju da se vlasnici dogovore, a drugi biraju onoga kod kojeg lakše dobijaju odgovor koji žele.
Posao usporava, iako svi djeluju zauzeto.
Nije dovoljno reći zaposlenima da treba bolje da komuniciraju. Oni ne mogu riješiti pitanje koje vlasnici nijesu razjasnili između sebe.
Ko odlučuje o kojoj oblasti? Šta se događa kada se odluke sudare? Ko potvrđuje konačni prioritet? Kako tim saznaje da je prethodni dogovor promijenjen?
Ti odgovori treba da postoje prije narednog sukoba, dok još niko ne pokušava da odbrani svoju odluku.
Posebno je štetno kada jedan vlasnik pred zaposlenima poništi drugog, a zatim obojica nastave da očekuju istu odgovornost od tima. Čovjek može odgovarati za svoj rad. Teško može odgovarati za dvije suprotne naredbe koje nema ovlašćenje da uskladi.
Ako je odluka promijenjena, potrebno je jasno reći šta sada važi, šta se odlaže i ko preuzima razgovor s ljudima kojima je ranije nešto obećano.
Firma ne dobija jasnoću time što jedan vlasnik pobijedi u raspravi. Dobija je kada poslije rasprave postoji dogovor po kojem ljudi mogu da rade.
Vlasnici imaju pravo na različito mišljenje. Imaju i odgovornost da timu omoguće rad bez svakodnevnog biranja strane.
Komentari