Kada čujem tu rečenicu, često poželim da pitam šta tačno znači ovo „sam“. Da čovjek nije naslijedio firmu? Da nije dobio početni kapital? Da je lično donosio odluke i radio mnogo više nego što su drugi vidjeli? Sve to može biti tačno. Ali između toga i tvrdnje da mu niko nije pomogao ponekad postoji nekoliko ljudi čija su imena nestala iz priče čim je posao počeo dobro da ide.
Neko napusti siguran posao i odluči da pokuša samostalno. Prvih mjeseci nema dovoljno prihoda, troškovi rastu, a rezultati kasne. Ipak uspijeva da nastavi. Godinama kasnije pričaće kako je izdržao period u kojem nije zarađivao gotovo ništa. Govoriće o upornosti, vjeri u svoju ideju i spremnosti da se odrekne sigurnosti. Možda će izostaviti jednu sasvim običnu činjenicu: računi su u tom periodu plaćani od plate njegove supruge.
Ta plata nije ušla u firmu. Nije evidentirana kao ulaganje, nije kupila opremu i nije se pojavila u poslovnom planu. Ali je kupovala hranu, plaćala struju i omogućavala da se njegov pokušaj nastavi i narednog mjeseca. Dok je on razmišljao koliko još može da uloži u posao, neko drugi je računao koliko mora da ostane za život. U kasnijoj priči lako zapamtimo početni kapital, a zaboravimo novac zahvaljujući kojem nijesmo morali da odustanemo prije nego što taj kapital počne da donosi rezultat.
Možda je drugačije izgledao nečiji početak. Roditelji su mu ustupili stan, pa godinama nije plaćao kiriju. Član porodice čuvao je djecu dok je studirao i radio. Prijatelj ga je preporučio za prvi ozbiljan posao, u trenutku kada nije imao mnogo toga da pokaže osim znanja i spremnosti da pokuša. Ništa od toga nije umjesto njega završilo posao. Morao je da uči, radi, griješi i opravda povjerenje. Ipak, dobio je nešto što kasnije često prestanemo da računamo: vrijeme i mogućnost da pokuša.
To mi djeluje važno jer pomoć najlakše prepoznajemo kada ima jasan iznos. Ako nam neko uplati novac, znamo da nam je pomogao. Mnogo slabije pamtimo trošak koji nijesmo imali jer ga je neko drugi preuzeo. Stan u kojem nijesmo plaćali kiriju vremenom postane samo mjesto odakle smo krenuli. Roditelj koji je svakog dana dolazio po dijete postane dio porodične rutine. Partnerova plata postane nešto na šta se domaćinstvo jednostavno oslanjalo. A naš rad ostane jasno izdvojen, vidljiv i zapamćen kao glavni razlog svega što je poslije uslijedilo.
Razumijem zašto čovjek najviše pamti sopstveni napor. On zna koliko je noći proveo budan, koliko je odbijanja podnio i koliko puta nije bio siguran da će uspjeti. Niko drugi nije mogao da donese njegove odluke umjesto njega. Ali ni on ne zna uvijek čega se neko drugi odrekao da bi te odluke uopšte bile moguće. Možda je partner odložio sopstvenu promjenu posla jer porodica nije mogla ostati bez oba prihoda. Možda su roditelji potrošili dio ušteđevine koju su namijenili za nešto svoje. Njihova pomoć mogla je biti pružena s ljubavlju, bez prigovora i bez očekivanja da će jednoga dana biti pomenuta. To je ne čini manjom.
Posebno bih preispitao način na koji poslije govorimo o riziku. Čovjek kaže da je sve stavio na kocku. Možda zaista jeste stavio mnogo. Ali ako su posljedice njegovog mogućeg neuspjeha podnosili i drugi, onda rizik nije bio samo njegov. Neko je pristao da se troši zajednička ušteđevina. Neko je prihvatio neizvjesnost, dodatni posao ili godine u kojima je većina svakodnevnih obaveza ostala na njemu. Uspjeh kasnije dobije jedno lice, dok je pokušaj imao mnogo širi krug učesnika.
Ne mislim da zbog toga treba umanjivati nečiji rezultat. Ima ljudi koji su dobili veliku pomoć i nijesu napravili ništa. Ima i onih koji su sa vrlo malo podrške postigli mnogo. Početne okolnosti ne objašnjavaju sve, kao što ni trud sam po sebi ne objašnjava svaki uspjeh. Upravo zato vrijedi ispričati cijelu priču. Čovjek može biti izuzetno sposoban i istovremeno priznati da mu je neko omogućio ono što sam tada nije mogao. Te dvije činjenice mogu stajati jedna pored druge bez ikakve štete po njegovo dostojanstvo.
Problem nastaje kada skraćenu verziju sopstvenog puta počnemo da nudimo drugima kao recept. „Ja sam rizikovao, možeš i ti.“ „Samo treba da prelomiš.“ „Sigurna plata te drži u mjestu.“ Takve rečenice zvuče jednostavno sve dok ne pitamo od čega će živjeti čovjek kojem ih govorimo ako njegov pokušaj prvih šest mjeseci ne donese ništa. Ima li drugi prihod u kući? Ima li gdje da stanuje? Postoji li neko ko može da preuzme dio obaveza dok on pokušava?
Nekome ne nedostaje hrabrosti. Nedostaje mu novac za mjesec u kojem posao još neće donijeti prihod. On možda veoma dobro razumije priliku koja mu se pruža, ali razumije i šta će se dogoditi njegovoj porodici ako stvari ne krenu kako je planirao. Kada iz priče izostavimo pomoć koju smo imali, lako njegov oprez protumačimo kao slabost. Sopstvenu mogućnost da rizikujemo počnemo da predstavljamo kao osobinu karaktera koju drugi još nijesu razvili.
Zato bih volio da u pričama o uspjehu bude više običnih, preciznih rečenica. Da neko kaže kako je mogao da studira jer nije morao istovremeno da plaća stan. Da prizna kako je nastavio posao jer je porodica nekoliko mjeseci živjela od drugog prihoda. Da pomene čovjeka koji mu je dao prvu priliku prije nego što je imao rezultate kojima danas dokazuje svoju vrijednost. U takvim pojedinostima ima mnogo više koristi za onoga ko sluša nego u tvrdnji da sve zavisi od toga koliko nešto želiš.
A ima i nečeg mnogo ličnijeg. Ljudi koji su nam pomogli možda nikada neće tražiti da ih pomenemo. Možda će sjedjeti pored nas dok pričamo kako smo počeli i prećutati dio koji dobro pamte. To što ćute ne znači da nijesu čuli rečenicu „niko mi ništa nije dao“. Mogu biti ponosni na nas i istovremeno osjetiti da smo iz sopstvene prošlosti uklonili nešto njihovo.
Čovjek ima pravo da bude ponosan na ono što je napravio. Ima pravo da govori o svom radu, znanju i odlukama koje su promijenile njegov život. Ali kada kaže da je sve stvorio sam, vrijedi da se sjeti i perioda u kojem još nije mogao sam da plati sve što je bilo potrebno da bi nastavio. Da razmisli ko je tada bio tu, šta je preuzeo i koliko je taj doprinos značio prije nego što je postalo jasno da će pokušaj uspjeti.
Ako je priča o našem uspjehu poštena, trebalo bi da je bez nelagode možemo ispričati i pred onima koji znaju kako smo živjeli dok još nijesmo uspjeli.
Komentari