Kolege nas poznaju kroz posao, prijatelji kroz zajedničke godine, a porodica kroz svakodnevicu koju sa nama dijeli. Svako vidi jedan dio našeg života. Neko zna kako donosimo odluke pod pritiskom, neko pamti kako smo mu se našli u teškom periodu, a neko nas poznaje u trenucima kada smo nesigurni i bez spremnog odgovora. Sve te slike mogu biti različite i istovremeno istinite. Iza njih stoji isti čovjek.
Prirodno je da se uloge i način ponašanja mijenjaju. Poslovni sastanak traži drugačiju pažnju od razgovora sa starim prijateljem. U porodici postoji bliskost u kojoj možemo pokazati više ranjivosti. Kada vodimo ljude, nosimo odgovornost koja u društvu prijatelja nema isti oblik. Te razlike pripadaju odnosima koje gradimo. Vrijedi, međutim, razmisliti šta kroz njih ostaje prepoznatljivo i kakva osnovna iskustva drugi ljudi imaju sa nama, bez obzira na to gdje nas susreću.
Pouzdanost je dobar primjer. Na poslu se može vidjeti kroz dogovor koji smo ispunili ili upozorenje da nešto nećemo stići. Među prijateljima kroz obećanje koje smo zapamtili. U porodici kroz sigurnost da neko zaista može računati na ono što smo rekli. Okolnosti i obaveze su drugačije, ali u svakoj od njih druga osoba gradi očekivanje o nama. Iz više takvih iskustava nastaje povjerenje, pa je važno da vlastitu riječ ozbiljno shvatamo i kada nema formalne posljedice ako je ne održimo.
Slično je sa poštovanjem. Možemo ga izraziti pažljivo izabranim riječima, ali se ono osjeti i kroz spremnost da sagovorniku ostavimo vrijeme. Da nas zanima šta govori, da ga pustimo da objasni svoj postupak i da mu priznamo pravo na drugačije viđenje. U jednom odnosu biće potrebno više formalnosti, u drugom više nježnosti. Ipak, osoba pred nama može prepoznati jesmo li je shvatili ozbiljno. Ta pažnja dio je nas koji možemo ponijeti za svaki sto za kojim sjednemo.
Nekada ljudi iz različitih djelova života imaju veoma različito iskustvo našeg strpljenja. Na poslu smo odmjereni, a pred najbližima lako planemo. Ili smo među prijateljima otvoreni i topli, dok na poslu vjerujemo da moramo stalno održavati strogu distancu. Takve razlike vrijedi primijetiti bez žurbe da sebi presudimo. Možda govore o umoru, pritisku ili pogrešnoj predstavi o ulozi koju treba da odigramo. U svakom slučaju, pružaju priliku da pogledamo zašto je nešto dobro u nama dostupno samo nekim ljudima.
Ako umijem da budem strpljiv prema kolegi, želim da tu sposobnost osjete i moji najbliži. Ako pred prijateljem mogu priznati da nešto ne znam, volio bih da tu slobodu imam i u poslovnom razgovoru. Razmišljanje o takvim razlikama pomaže mi da uloge manje doživljavam kao zahtjev da svaki put postanem druga osoba. Mogu prilagoditi način izražavanja i sačuvati osobine koje smatram važnim. Ta mogućnost donosi i više iskrenosti u odnose, jer drugima postaje jasnije ko sam i šta mogu da očekuju od mene.
Zašto nas ljudi žele u svom životu? Prijatelj nas poznaje izvan funkcije i poslovnog rezultata. Cijeni nešto u našem načinu da budemo prisutni, da razgovaramo ili podijelimo iskustvo. I na poslu ljudi mogu prepoznati te osobine. Uz stručnost zbog koje sarađujemo, vremenom se razvije i ljudska bliskost. Nekome bude drago što radi sa nama zato što se uz nas osjeća uvaženo ili zna da ćemo se pošteno odnositi prema zajedničkoj obavezi.
Takva prepoznatljivost ostavlja prostor i za nesavršenost. Najbliži će vidjeti slabosti koje kolege možda nikada neće upoznati. Na poslu će se otkriti sposobnosti za koje prijatelji ranije nijesu znali. Cjelovit čovjek ima mnogo osobina i prolazi kroz različita stanja. Dosljednost za mene znači da kroz sve to sačuva osnovni odnos prema drugima i spremnost da odgovara za svoje postupke. Da ljudi, i kada se sa njim ne slažu, mogu razumjeti iz kakvih vrijednosti polazi.
Zato vrijedi čuti kako nas doživljavaju ljudi iz različitih djelova života. Njihove priče mogu pokazati nešto što sami teško primjećujemo. Možda nas podsjete na osobinu koju smo zapostavili ili nam otkriju da pažnja koju osjećamo nije stigla do druge osobe onako kako smo mislili. U tome postoji prilika za razvoj bez potrebe da se odreknemo sebe. Potrebno je da vlastitu sliku dopunimo iskustvom onih koji sa nama zaista žive i rade.
Volio bih da kolega, prijatelj i član porodice, kada jednom sjednu za isti sto, imaju mnogo različitih priča o meni. Svako bi znao nešto što drugi nijesu imali priliku da vide. Ali bih volio da u tim pričama prepoznaju istu pouzdanost, istu pažnju i isti pošten odnos. Da im bude razumljivo zašto je onom drugom drago što me poznaje. U toj slici vidim čovjeka kakav bih želio da budem kroz sve uloge koje nosim.
Komentari