Mjesecima ste tražili čovjeka koji će znati da donese odluku bez stalnog nadzora. Nekoga ko je već vidio kako nastaju skupe greške, kako se gube klijenti i zašto se neke procedure održavaju samo zato što ih niko godinama nije preispitao. Kada ste ga pronašli, njegovo iskustvo bilo je glavni razlog zbog kojeg ste ga zaposlili.
A onda je počeo da radi.
Ukazao je na posao koji se radi dvaput, na odluku koja se stalno odlaže i na proces koji zaposlenima oduzima vrijeme, a klijentima ne donosi ništa. Nije došao da se svađa niti da dokazuje da zna više. Radio je ono zbog čega ste ga angažovali. Pokušavao je da prepozna ono što je ljudima unutar firme, nakon godina ponavljanja, postalo normalno.
U početku ste ga slušali. Zatim ste mu objašnjavali da je „kod nas drugačije“. Nedugo potom počeli ste da govorite da se teško uklapa, da previše pita i da ne razumije kulturu firme. Iskustvo koje je na razgovoru bilo njegova najveća prednost postalo je problem čim je dovelo u pitanje ustaljeni način rada.
Naravno da iskusan čovjek nije uvijek u pravu. Nije ni svaka promjena dobra samo zato što je nova. Ali ako ste nekoga zaposlili zbog sposobnosti da samostalno razmišlja, ne možete njegovo mišljenje prihvatati samo onda kada potvrđuje vaše. Tada nijeste tražili iskustvo. Tražili ste nekoga ko će vaše odluke sprovoditi bez mnogo pitanja.
I onda se dogodi nešto što nijedan izvještaj ne registruje. Čovjek prestane da predlaže. Ne zato što više ne vidi probleme, nego zato što je naučio koliko ga košta da o njima govori. I dalje dolazi na posao, završava zadatke i poštuje rokove. Na papiru je sve u redu. Samo što u firmu više ne donosi ono zbog čega ste ga zaposlili.
Za vlasnika je to ozbiljan poraz, čak i kada ga ne primijeti. Jer nije dovoljno angažovati ljude koji u pojedinim oblastima znaju više od nas. Moramo biti spremni i da ih čujemo onda kada nam pokažu da smo nešto pogrešno postavili. Ako svako neslaganje doživljavamo kao udar na autoritet, s vremenom ćemo dobiti tim koji ne iznosi probleme, nego procjenjuje šta želimo da čujemo.
A takav gubitak rijetko ko primijeti. Nema otkaza, nema praznog radnog mjesta, nema razloga za uzbunu. Sve izgleda kao da funkcioniše, sve dok jednog dana ne napravite grešku koju je neko u vašoj firmi mogao da spriječi, ali je odavno prestao da upozorava.
Ako taj čovjek jednog dana ode, njegov odlazak neće biti trenutak u kojem ste ga izgubili.
Izgubili ste ga mnogo ranije.
Onog dana kada je zaključio da je u vašoj firmi pametnije ćutati nego misliti svojom glavom.
Od tog trenutka više ne plaćate njegovo iskustvo.
Plaćate njegovo ćutanje.
Komentari