U prvim godinama firme ljudi ti uglavnom kažu sve. Nekad i više nego što bi želio da čuješ. Kasnije primijetiš malu promjenu u tonu: zastanu, biraju riječi i pokušavaju da procijene kako ćeš nešto primiti prije nego što objasne šta se dogodilo.
Problem postane „izazov“, a kašnjenje „malo pomjeranje“. Dok shvatiš šta se zapravo dogodilo, prošlo je još nekoliko dana u kojima si mogao nešto da uradiš.
Dugo sam mislio da je za firmu najvažnije da ljudi poštuju hijerarhiju, odluke i odgovornost. I dalje mislim da je to potrebno. Ali danas mnogo više cijenim čovjeka koji može da uđe kod mene i kaže da nešto ne valja, a da prije toga ne mora da procjenjuje moje raspoloženje.
Ljudi ne prilagođavaju informacije uvijek zato što žele nešto da sakriju. Vremenom nauče kako reaguješ, šta voliš da čuješ i koliko prostora ostavljaš za ono što ti se neće dopasti. Onda ti dostave verziju za koju misle da može proći.
Grešku mogu da ispravim kada za nju znam. Mnogo je teže baviti se problemom koji još nije stigao do mene u svom stvarnom obliku. Zbog toga me danas manje brine neprijatna vijest nego mogućnost da postoji, a da je neko zaključio da je bolje da je još malo zadrži za sebe.
Ne bih želio da budem vlasnik koji posljednji sazna šta se događa u njegovoj firmi. Zato moram paziti i na sopstvenu reakciju kada čujem nešto što mi se ne dopada. Ljudi će je zapamtiti kada sljedeći put budu imali lošu vijest.
Komentari