Volio bih da ljudi koji me čekaju kod kuće imaju koristi od onoga što sam naučio na poslu. Da kroz godine rada postajem strpljiviji sagovornik, pažljiviji partner i pouzdaniji prijatelj. Ta pomisao mi daje dodatni smisao iskustvu koje stičemo među kolegama. Jer u sve te odnose ulazim ja, sa sposobnostima koje razvijam i navikama koje svakodnevno ponavljam. Ono što usvojim u jednom dijelu života ostaje mi dostupno i u ostalima.
Kada govorimo o radnom iskustvu, obično navodimo poslove koje smo obavljali, projekte i odgovornosti koje smo preuzimali. To je vidljiv dio razvoja i važno je da ga možemo pokazati. Uz njega postoji i učenje koje se teško smješta u biografiju. Koliko smo spremni da čujemo drugačije mišljenje? Kako podnosimo da neko primijeti naš propust? Umijemo li da objasnimo ono što znamo bez nestrpljenja prema onome ko to tek uči? Odgovori na ta pitanja takođe govore šta smo kroz rad stekli.
Posao nas često dovodi među ljude koje nijesmo sami izabrali. Razlikujemo se po iskustvu, tempu i načinu na koji pristupamo problemu. Da bismo nešto uradili zajedno, potrebno je da pronađemo način da se razumijemo. Ponekad nas baš ta potreba pomjeri iz vlastitih navika. Moramo pažljivije objasniti očekivanje, pitati prije nego što zaključimo ili prihvatiti da neko drugi ima bolji uvid u situaciju. To su prilike da upoznamo i granice sopstvenog načina razmišljanja.
Recimo da kolega ukaže na nešto što smo previdjeli. Prva reakcija može biti potreba da odbranimo odluku i objasnimo koliko je bilo razloga da postupimo baš tako. Ako uspijemo da zastanemo i čujemo šta nam govori, možda ćemo dobiti korisnu informaciju. Istovremeno vježbamo sposobnost koja će nam trebati i u privatnom životu: da primjedbu bliske osobe saslušamo dovoljno dugo da razumijemo šta pokušava da nam kaže. Takvo iskustvo može promijeniti način na koji prilazimo sljedećem neslaganju.
Slično je sa strpljenjem. Kada nekome objašnjavamo zadatak, znanje koje je nama odavno jasno moramo pogledati očima čovjeka koji tek počinje. Potrebno je da usporimo, provjerimo šta je razumio i ostavimo mu prostor da pita. Ta pažnja može nam biti dragocjena i kada dijete pokušava da savlada nešto novo, kada partner drugačije vidi zajednički problem ili kada prijatelj prolazi kroz iskustvo koje nama nije poznato. Sposobnost da razumijemo tuđu početnu tačku ima vrijednost u svakom od tih odnosa.
U roditeljstvu, partnerstvu i prijateljstvu nema iste podjele odgovornosti kao na poslu. Svaka od tih veza ima svoju prirodu i svoju bliskost. Ipak, čovjek koji u njih ulazi već nosi iskustvo slušanja, dogovaranja i preuzimanja odgovornosti. Ako je naučio da može priznati grešku i ostati dostojanstven, lakše će to pokušati i pred najbližima. Ako je osjetio koliko znači kada ga neko strpljivo sasluša, ima razlog više da i sam takvu pažnju pruži.
Naravno, godine provedene na poslu same po sebi ne obavljaju taj posao za nas. Možemo mnogo puta proći kroz sličan nesporazum i svaki put iz njega izaći sa istim uvjerenjem o tuđoj krivici. Iskustvo počinje da nas razvija kada iz njega nešto usvojimo. Kada primijetimo da je naš ton zatvorio razgovor ili da smo požurili sa zaključkom, pa sljedeći put zaista pokušamo drugačije. Tada ono što se dogodilo dobija vrijednost koja traje duže od jedne riješene situacije.
Vrijedi primijetiti i kakve navike kroz rad učvršćujemo. Ako stalno žurimo kroz razgovore i svakome odgovaramo prije nego što završi pitanje, takav ritam možemo ponijeti sa sobom. Zato razvoj posmatram i kroz ono što treba da mijenjam. Posao pruža mnogo prilika da upoznamo sebe pod pritiskom, ali ostaje na nama šta ćemo sa tim saznanjem. Ponekad će najkorisnija lekcija biti da usporimo i ponovo čujemo čovjeka pred sobom.
Razvoj se kreće i u drugom pravcu. Razumijevanje koje stičemo u porodici može nas učiniti pažljivijim prema kolegi. Prijateljstvo nas može naučiti da ostanemo uz nekoga i kada nemamo spremno rješenje. Kada cijeli život posmatramo kao prostor učenja, različite uloge počinju da podržavaju jedna drugu. Iskustva zadržavaju svoje posebnosti, a mi iz njih gradimo širu sposobnost da živimo i radimo sa ljudima. U tome ima mnogo više mogućnosti za napredak nego što se na prvi pogled čini.
Volio bih da se poslije godina rada taj napredak može osjetiti i kod kuće. Da sam manje sklon pretpostavkama, spremniji da saslušam i dovoljno siguran u sebe da priznam kada nijesam u pravu. Takve promjene teško je izmjeriti, ali ljudi koji žive sa nama mogu ih prepoznati. Ako kroz posao postajem čovjek sa kojim je lakše razgovarati i kojem je lakše vjerovati, onda dio vrijednosti mog radnog iskustva svakog dana stigne i do njih.
Komentari