Na početku odnosa često nam se dopadne ono što možemo zamisliti.
Iz jednog dugog razgovora naslutimo još mnogo njih. U nečijoj pažnji prepoznamo mogućnost bliskosti. Poslije nekoliko susreta već imamo predstavu kako bi nam moglo biti zajedno, iako o drugoj osobi još mnogo toga ne znamo.
U toj slici ima nečega lijepog. Ona nas ohrabri da nekome priđemo i da mu napravimo mjesto u svom danu. Vrijeme zatim počne da je dopunjava.
Vidimo čovjeka kada je umoran. Kada ga nešto zabrine, a on još ne želi o tome da govori. Kada pogriješi i mora da odluči hoće li to priznati. On, istovremeno, upoznaje nas izvan trenutaka za koje smo imali vremena da se pripremimo.
Neke osobine tada postanu dragocjenije nego što smo na početku mogli pretpostaviti. Možda primijetimo da drži riječ i kada mu je nezgodno. Da pamti pitanje koje nam je bilo važno. Da ostane pažljiv prema ljudima od kojih mu ništa ne treba. Takve stvari rijetko stanu u prvi utisak. Pokazuju se polako, kroz dane u kojima niko ne pokušava da ostavi naročit utisak.
Pojave se i razlike koje nijesmo očekivali. Jednoj osobi je važno da unaprijed zna kada će se vidjeti. Drugoj se obaveze često mijenjaju i teško joj je da obeća određeni dan. U početku će oboje možda vjerovati da je to sitnica. Poslije nekoliko odloženih susreta, jedno može početi da se pita ima li za njega dovoljno mjesta u životu drugoga.
Način na koji se tada postave govori mnogo o odnosu koji grade.
Osoba kojoj je susret važan može objasniti šta za nju znači dogovor. Druga može iskreno reći šta može da preuzme. Zatim oboje imaju priliku da vide može li se između tih potreba pronaći nešto održivo. Možda će se viđati rjeđe nego što su željeli, ali će dogovor koji naprave postati pouzdaniji. Možda će tek kroz taj pokušaj otkriti da im je potrebno nešto drugačije.
U oba slučaja saznaće više nego da su jedno drugom obećali ono što žele da čuju.
Kada govorimo o prihvatanju nečije nesavršenosti, često zamišljamo velike životne teškoće. A odnos se mnogo puta odlučuje u malim, ponovljenim situacijama. Hoće li neko primijetiti da nas je ostavio da čekamo? Možemo li priznati da smo obećali više nego što smo mogli? Da li poslije izvinjenja postoji pokušaj da sljedeći put postupimo pažljivije?
Nije potrebno da svaka razlika nestane. Neke ćemo naučiti da nosimo sa više razumijevanja. Za neke ćemo pronaći praktičan dogovor. Kod drugih ćemo možda otkriti da su nam važnije nego što smo u početku mislili. Sve to pripada upoznavanju čovjeka, kao i upoznavanju sebe pored njega.
U prijateljstvu takvi izbori postanu vidljivi kada se životni ritmovi razdvoje. Više ne radimo zajedno, ne živimo blizu ili nemamo vremena kao ranije. Jedno se sjeti da pita kako je prošao važan dan. Drugo predloži susret, iako zna da će ga oboje morati planirati unaprijed. Prijateljstvo pronađe drugačiji oblik jer su mu oba čovjeka sačuvala mjesto.
Nekada ćemo, uprkos naklonosti, otkriti da ne možemo izgraditi odnos u kojem oboma ima dovoljno prostora. To saznanje može biti tužno. Možemo u drugoj osobi vidjeti mnogo dobrog i istovremeno priznati da nam život koji zajedno stvaramo ne odgovara. Pošteno upoznavanje uključuje i takvu mogućnost.
A kada odlučimo da nastavimo, ni tada nismo završili sa otkrivanjem. Ljudi mijenjaju okolnosti, uvjerenja i potrebe. Čovjek kojeg smo poznavali kao sigurnog može proći kroz period u kojem preispituje sebe. Onaj koji je nekada tražio više bliskosti može poželjeti drugačiji ritam. I sami ćemo se promijeniti na načine koje danas ne umijemo da predvidimo.
Zato ostati sa nekim podrazumijeva i da ga povremeno ponovo upoznamo. Da ne živimo samo od slike zbog koje smo mu prvi put prišli, već da primijetimo ko je postao i kako nam je sada zajedno.
Lijepo je kada nas neko želi dok nas tek upoznaje. Dubinu odnos dobije kada se početna slika dopuni stvarnim danima, kada oboje vidimo više i kada nam je, uprkos svemu što smo u međuvremenu saznali, i dalje stalo da pronađemo put jedno prema drugom.
Komentari