Postoje ljudi koji tačno znaju koliko vrijediš. Znaju šta umiješ, koliko možeš da izneseš i kome mogu da se obrate kada nešto treba riješiti.
Pitanje je vide li tu vrijednost i onda kada im od nje ništa ne treba.
Neko će te potražiti kada mu zatreba savjet, usluga, kontakt ili nekoliko sati tvog vremena. Zna da ćeš ozbiljno shvatiti njegov problem i pokušati da pomogneš. Poslije toga će nastaviti svojim putem, sve do sljedećeg trenutka u kojem mu ponovo budeš potreban.
U početku možda nećeš ni primijetiti da se odnos kreće u jednom pravcu. Biće ti drago što ti vjeruje, što cijeni tvoje znanje i što možeš biti koristan. Svaki put će postojati razlog zbog kojeg baš sada treba da se uključiš. A ti ćeš, kao i mnogo puta ranije, pronaći način.
Tek kasnije možeš početi da primjećuješ šta se događa između tih poziva. Koliko puta te je ta osoba pitala na čemu radiš? Zna li šta pokušavaš da izgradiš, šta ti je teško ili gdje bi tebi dobro došla podrška? Sjeti li te se kada se pojavi prilika za tebe, ili tek onda kada joj je potrebno ono što ti možeš da pružiš?
Odgovori nijesu uvijek prijatni. Posebno kada shvatiš da si nekoga smatrao bliskim zato što ste često razgovarali, a većina tih razgovora počinjala je njegovom potrebom.
Pritom vjerujem da dobri odnosi nijesu mjesto na kojem se sabiraju usluge. Ljudi prolaze kroz različite periode. Nekada će prijatelju zaista trebati mnogo više nego što u tom trenutku može da pruži. Nekada ćeš ti biti taj kojem treba vrijeme, pažnja ili pomoć. Bliskost ima prostora za takve neravnoteže.
Ali ima razlike između čovjeka koji prolazi kroz težak period i onoga koji se za tvoj život ne zanima dok mu nešto od tebe ne zatreba. Jedan možda trenutno nema mnogo da ponudi, ali primijeti tvoj trud i sjeti te se kada ponovo stane na noge. Drugi i tvoju najveću spremnost da pomogneš vremenom počne da smatra nečim što mu pripada.
Čovjeku ne treba uvijek mnogo da bi osjetio podršku. Nekada je dovoljno da ga neko upozna sa osobom kojoj bi njegov rad mogao biti vrijedan. Da ga se sjeti kada čuje za priliku. Da pročita ono na čemu je dugo radio i izdvoji vrijeme za iskreno mišljenje. Ili da jednostavno pita kako napreduje nešto što je ranije pomenuo.
U tim postupcima osjetiš da tvoje sposobnosti postoje i van trenutka u kojem su nekome potrebne. Neko vidi koliko ulažeš i raduje se što može da ti pomogne da odeš dalje.
Takva podrška nije uvijek ugodna. Čovjek kojem je zaista stalo može ti reći da nešto još nije dovoljno dobro. Može te upozoriti na odluku koja mu djeluje pogrešno ili te pitati zašto pristaješ na uslove koji te iscrpljuju. Njegove riječi možda neće prijati, ali ćeš osjetiti da je zainteresovan za ono što će se dogoditi s tobom, i kada on od toga nema nikakve koristi.
Teže je pogledati odnose u kojima se to interesovanje ne vraća. Još je teže priznati sebi koliko dugo smo pristajali na njih. Možda smo se nadali da će druga osoba s vremenom primijetiti koliko dajemo. Možda nam je bilo važno da budemo potrebni. A možda smo se plašili šta će ostati ako prestanemo da budemo dostupni svaki put kada nas pozove.
To pitanje zaslužuje iskren odgovor. Kada počnemo da čuvamo svoje vrijeme i kažemo da nešto ne možemo, neki odnosi će se promijeniti. Neko će se naljutiti. Neko će se udaljiti. I može biti bolno otkriti koliko je nečija bliskost zavisila od naše spremnosti da uvijek kažemo „da“.
Ali promijeniće se i nešto drugo. Vrijeme koje više ne dajemo po navici otvoriće prostor da primijetimo ljude koje smo možda zanemarili. One koji nijesu tražili da im stalno dokazujemo svoju vrijednost. Koji su pitali kako smo, predložili susret ili ponudili pomoć, čak i onda kada od nas nijesu očekivali ništa.
Njihovu podršku ne možemo uzeti zdravo za gotovo. Vrijedi im se javiti, pokazati interesovanje za ono što oni grade i biti prisutan kada njima nešto znači. Odnosi u kojima oboje imaju prostora nastaju i kroz našu spremnost da drugoga vidimo izvan onoga što može učiniti za nas.
Ne možemo unaprijed znati ko će sve ostati uz nas. Niti će se ljudi koji nas podržavaju uvijek pojaviti onda kada ih očekujemo. Ali možemo pažljivije birati kome dajemo vrijeme, znanje i povjerenje. Možemo primijetiti ko nam se obraduje i kada nemamo rješenje, uslugu ili kontakt koji mu je potreban.
Jer čovjeku koji godinama ulaže u druge mnogo znači kada se neko jednom sjeti i njega. Kada ga pozove bez zahtjeva. Kada mu otvori vrata bez računice. Kada mu kaže: „Vidio sam koliko radiš. Hajde da vidimo kako mogu da ti pomognem.“
Komentari