Prije direktora, vlasnika, menadžera, radnika, saradnika ili klijenta postoji neko ko ima svoj umor, svoje strahove, svoje granice, svoje navike i svoje neizgovorene borbe.
Firma često zaboravi tu jednostavnu istinu upravo onda kada postane ozbiljna. Počne da govori jezikom funkcija, opisa posla, odgovornosti, učinka i procedura, a sve manje jezikom čovjeka. Ovo sam najviše razumio kroz svakodnevicu. Na papiru neko je radnik, menadžer, vlasnik, direktor ili saradnik.
U stvarnom životu to je čovjek koji je možda loše spavao, kojem kući nešto nije kako treba, koji se bori sa sobom, a ipak mora da odradi dan.
Kada to zaboravimo, organizacija počinje da liči na mašinu koja troši ljude i čudi se kada ostane bez njihove volje. Funkcija je važna. Ona pravi red. Bez jasnih uloga firma se pretvara u prostor nejasnih očekivanja, prebacivanja odgovornosti i tihog nezadovoljstva. Ali funkcija ne smije progutati čovjeka.
Kada se to desi, zaposleni više nije osoba koja radi, nego resurs koji izvršava. Menadžer više nije čovjek koji nosi pritisak, nego kanal kroz koji se pritisak prenosi. Vlasnik više nije čovjek sa rizikom, nego simbol moći koji drugi vide samo kada nešto traži. U svakoj firmi postoje trenuci kada bi bilo lakše zaboraviti čovjeka.
Lakše je reći da je neko broj, trošak, pozicija ili problem. Lakše je tako, jer kada čovjeka svedeš na funkciju, manje te boli ono što moraš da uradiš. Ali upravo tu počinje opasnost. Firma koja olakša sebi tako što smanji čovjeka, kasnije plati mnogo skuplje kroz nepovjerenje, hladnoću i tihe odlaske.
Najveći problemi u odnosima često počinju onda kada ljudi prestanu da vide čovjeka iza uloge. Zaposleni u vlasniku vidi samo onoga koji odlučuje o plati, zadatku i disciplini. Vlasnik u zaposlenom vidi samo trošak, učinak i problem koji treba riješiti. Menadžer u obje strane vidi pritisak koji ga stiže bez odmora.
I svako je djelimično u pravu, ali niko ne vidi cijelu sliku.
Komentari