Neke priče postanu ispričive tek kada prođu.
Tada znamo gdje da počnemo. Možemo povezati događaje, izabrati riječi i objasniti kako smo od jednog trenutka stigli do drugog. Na kraju ponekad uspijemo da kažemo i šta smo iz svega naučili.
Dok smo još usred priče, rijetko govorimo tako uredno.
Neko nas pita kako smo, a mi zastanemo između onoga što bismo mogli reći i onoga za šta toga dana imamo snage. Znamo da nešto nije kako treba, ali ne znamo odakle da počnemo. Jedan dio brige djeluje nam previše sitno da bismo ga pomenuli. Drugi je toliko velik da ne možemo zamisliti kako bi stao u razgovor koji je upravo počeo.
Pa kažemo da smo dobro.
Ne dugujemo svakome objašnjenje. Imamo pravo da ponešto sačuvamo za sebe. Ali postoji trenutak kada taj odgovor postane navika i pred osobom kojoj bismo zapravo željeli da kažemo više.
Možda čekamo da prvo sami shvatimo šta nam se događa. Da donesemo odluku koju odlažemo, pronađemo uzrok vlastitog umora ili uspijemo da jednu misao izgovorimo bez vraćanja na početak. Želimo da pred drugoga dođemo sabrani, sa pričom koju će moći da razumije.
U međuvremenu obavljamo svoje obaveze, odgovaramo na poruke i pitamo druge kako su. Spolja dan može izgledati sasvim uobičajeno. Samo mi znamo koliko nam je pažnje potrebno da ostanemo u svakom od tih razgovora.
Nekada čekanje donese jasnoću. Potrebno nam je vrijeme nasamo da bismo čuli vlastite misli. Ali čekanje može postati i način da neprimjetno udaljimo ljude koji bi željeli da budu uz nas. Oni ne znaju da pokušavamo da ih zaštitimo od svoje zbunjenosti. Čuju da smo dobro i nastavljaju da nam vjeruju.
A mi nastavljamo da živimo sa dijelom priče za koji niko ne zna.
Postoji posebna vrsta povjerenja u rečenici: „Nijesam siguran kako da ti objasnim, ali volio bih da pokušam.“ Njome drugome ne nudimo gotov zaključak. Pozivamo ga da bude prisutan dok tražimo riječi.
Sagovorniku to možda neće odmah biti lako. Može pokušati da nas utješi, ponuditi savjet ili poželjeti da brzo pronađe razlog zbog kojeg ćemo se osjećati bolje. U svemu tome može biti mnogo brige. I on traži način da nam priđe.
Ponekad mu možemo pomoći ako kažemo šta nam je sada potrebno. Možda bismo voljeli da nas sasluša do kraja. Možda nam treba mišljenje. A možda želimo da samo bude tu, dok sjedimo zajedno i povremeno se vraćamo temi za koju još nemamo pravi početak.
Takvi razgovori ne moraju uvijek biti ozbiljni od prve do posljednje rečenice. Može se dogoditi da usred nečeg teškog oboje primijetimo koliko smo se nespretno izrazili i nasmijemo se. To ne umanjuje ono zbog čega smo došli. Ponekad nam baš taj kratki trenutak lakoće pomogne da nastavimo.
Važno je i kako se odnos nastavlja poslije. Možemo li narednog dana priznati da još nijesmo pronašli odgovor? Smijemo li reći da sada isto iskustvo vidimo drugačije? Osoba kojoj smo se povjerili možda bi voljela da zna da smo bolje. Nama je potrebno malo vremena da otkrijemo šta zaista osjećamo.
I mi nekome možemo pružiti takvu pažnju. Saslušati prijatelja koji se vraća istoj temi jer je tek pokušava razumjeti. Ostati uz blisku osobu dok bira riječi. Prihvatiti da razgovor neće uvijek završiti zaključkom zbog kojeg ćemo oboje lakše otići na spavanje.
Ponekad ćemo se samo dogovoriti da nastavimo sjutra. I to može biti dovoljno za taj dan.
Lijepo je kada se poslije nekog vremena osvrnemo i uspijemo da ispričamo šta smo prevazišli. Ali pamtimo i ljude kojima smo se mogli javiti prije nego što smo znali kako će se sve završiti.
One pred kojima smo zastali usred rečenice, a oni nijesu požurili da je dovrše umjesto nas.
Komentari