Dok sam bio mlađi, mnogo sam češće imao odgovor nego pitanje. Stariji ljudi su govorili, savjetovali, ponavljali priče koje sam već čuo, a ja sam vjerovao da razumijem dovoljno. Imao sam svoje planove, svoje vrijeme i svoje uvjerenje da se život koji me čeka ne može mnogo naučiti od života koji su oni već proživjeli.
Danas, poslije toliko godina, sve češće razmišljam o razgovorima kojima nijesam posvetio dovoljno pažnje. O rečenicama koje sam saslušao samo napola, o savjetima koje sam smatrao zastarjelim i o pričama koje su mi tada djelovale kao nepotrebno ponavljanje. Nijesam razumio da čovjek nekada ponavlja istu priču ne zato što nema šta drugo da kaže, nego zato što je upravo u toj priči ostalo nešto što ni poslije toliko godina nije uspio da zaboravi.
Sada bih neke od tih priča slušao drugačije.
Ne bih žurio da kažem da sam razumio. Ne bih tako brzo prelazio na drugu temu. Pitao bih ih kako su znali da donesu odluku kada nijesu imali dovoljno novca, kako su podnosili nepravdu koju nijesu mogli da isprave, koliko ih je koštalo da prećute nešto što ih je boljelo i jesu li nekada poželjeli da budu sebičniji prema svijetu, a pažljiviji prema sebi.
Pitao bih ih i o stvarima o kojima vjerovatno nikada nijesu govorili. Jesu li bili srećni? Čega su se plašili? Jesu li se nekada osjećali usamljeno dok su svi oko njih vjerovali da su dovoljno jaki da iznesu sve? Jesu li imali snove koje su ostavili po strani zato što su tuđe potrebe uvijek dolazile prije njihovih?
Jer tek sada razumijem koliko malo zapravo znamo o ljudima koji su nas odgajali.
Poznajemo ih kao roditelje, bake i djedove, kao ljude koji su radili, brinuli, čekali i pomagali. Ali rijetko se zapitamo kakvi su bili prije nego što smo mi postali dio njihovog života. Šta su željeli za sebe, šta su izgubili, zbog čega su plakali kada ih niko nije gledao i koliko su puta morali odustati od nečega što im je bilo važno.
Godinama ih posmatramo kroz ono što su bili nama, a mnogo rjeđe kroz ono što su bili sebi.
I možda je upravo tu jedan od naših najvećih propusta.
Danas imamo pristup gotovo neograničenom znanju. Čitamo knjige o liderstvu, međuljudskim odnosima, emocionalnoj inteligenciji, roditeljstvu i životnim odlukama. Slušamo ljude koji nam objašnjavaju kako da podnesemo neuspjeh, kako da postavimo granice, kako da sačuvamo dostojanstvo i kako da živimo sa posljedicama svojih izbora.
I nemam ništa protiv toga. Naprotiv, mnogo sam naučio čitajući i slušajući ljude koji su svoje znanje pretočili u knjige.
Ali sve češće pomislim koliko sam tih istih stvari mogao naučiti mnogo ranije, za običnim stolom, od ljudi koji nijesu poznavali savremene izraze za ono što su već proživjeli.
Možda nijesu znali da objasne emocionalnu inteligenciju, ali su znali koliko jedna pogrešno izgovorena riječ može da povrijedi čovjeka. Nijesu govorili o upravljanju krizama, ali su donosili odluke od kojih je zavisilo hoće li njihova porodica imati dovoljno za naredni mjesec. Nijesu držali predavanja o odgovornosti, ali su vrlo dobro poznavali jutra u kojima moraš ustati i uraditi ono što se od tebe očekuje, bez obzira na to kako se osjećaš.
Ne želim time da kažem da su starije generacije bile mudrije u svemu. Nijesu bile. I oni su griješili, donosili loše odluke, ćutali kada je trebalo govoriti i govorili kada je možda bilo bolje ćutati.
Ali njihove greške danas mi djeluju jednako vrijedne pažnje kao i njihovi uspjesi.
Jer više ne bih tražio samo savjet kako da nešto uradim. Želio bih da razumijem zbog čega su oni neke stvari uradili upravo onako kako jesu.
U tome je razlika između godina u kojima vjerujemo da imamo dovoljno vremena i godina u kojima počinjemo da razumijemo njegovu vrijednost.
Dok smo mlađi, razgovor sa starijima često odložimo za drugi dan. Uvijek postoji nešto hitnije. Posao, obaveza, telefonski poziv, sastanak ili obična potreba da budemo negdje drugo. Vjerujemo da će biti prilike. Da ćemo ponovo sjesti, ponovo čuti istu priču i možda jednom postaviti pitanje koje nam tada nije ni palo na pamet.
A vrijeme ne ostavlja uvijek mogućnost da se vratimo.
Jednog dana možda poželimo da čujemo upravo onu priču koju smo nekada prekidali riječima: „Znam, pričao si mi.“
Poželimo da postavimo sasvim obično pitanje o nekoj odluci, porodičnom događaju ili godini o kojoj nikada nijesmo dovoljno razgovarali. I tek tada shvatimo da odgovor nije zapisan nigdje. Nema ga u knjizi, na internetu niti među fotografijama koje smo sačuvali.
Postojao je u nečijem sjećanju.
A mi nijesmo znali da ga pitamo.
Ipak, ne mislim da ovaj tekst treba da bude samo priča o propuštenim razgovorima. Još manje želim da bude još jedan razlog zbog kojeg ćemo sebe osuđivati za nešto što tada nijesmo umjeli bolje.
Mnogo je važnije ono što još možemo da uradimo.
Ako imamo roditelje koji su još tu, možemo ih pitati nešto što ih nikada nijesmo pitali. Ako imamo baku ili djeda, možemo ih zamoliti da nam ponovo ispričaju priču koju već znamo. Možemo sjedjeti sa starijim čovjekom bez potrebe da stalno gledamo na sat i bez uvjerenja da svaki razgovor mora da nas nauči nečemu korisnom.
Možda ćemo tek tada čuti ono što nam godinama pokušava reći.
A možda ćemo prvi put shvatiti da čovjek koji sjedi preko puta nas nije samo neko ko pripada našoj prošlosti. On je čitav jedan život o kojem znamo mnogo manje nego što mislimo.
Danas bih volio da sam ranije razumio koliko su takvi razgovori vrijedni. Ne zato što vjerujem da bih zahvaljujući njima izbjegao sve svoje greške, nego zato što bih bolje razumio ljude koji su prije mene morali da donose odluke sa mnogo manje mogućnosti nego što ih ja danas imam.
Možda bih bio strpljiviji. Možda bih manje sudio. Možda bih drugačije gledao na neke njihove postupke koje tada nijesam razumio.
A možda bih im jednostavno češće rekao da želim da ih čujem.
Jer postoje knjige kojima se možemo vratiti kada god poželimo. Postoje predavanja koja možemo ponovo poslušati i stranice koje možemo otvoriti poslije mnogo godina.
Ali postoje i razgovori koji se ne mogu ponoviti.
Najtužnije možda nije to što jednog dana ostanemo bez ljudi koji su mogli da nam odgovore.
Najtužnije je što smo, dok su bili tu, često imali vremena da ih slušamo, ali nijesmo znali koliko je to vrijeme dragocjeno.
Zato, dok još imamo koga da pitamo, nemojmo čekati da nam život objasni vrijednost odgovora.
Komentari