Postoji nešto što polako nestaje iz naših razgovora. Slušanje. Ne ono pristojno, kada klimamo glavom dok druga osoba govori, nego ono istinsko, kada pokušavamo da razumijemo šta nam neko želi reći, čak i onda kada se s njim ne slažemo.
Sve češće imam utisak da ljudi više ne razgovaraju. Vode dva odvojena monologa. Dok jedna osoba govori, druga je ne sluša. Samo čeka svoj red da odgovori.
Kao da nam je važnije da budemo saslušani nego da nekoga saslušamo.
Možda zato danas imamo toliko nesporazuma. Ne zato što ljudi govore različitim jezicima, nego zato što jedni druge više ne pokušavaju da razumiju.
To se vidi svuda. U porodici, gdje roditelji često čuju riječi svoje djece, ali ne i ono što se iza njih krije. U firmama, gdje menadžeri slušaju zaposlene dovoljno dugo da odgovore, ali ne i dovoljno duboko da razumiju. U politici, gdje se rasprave odavno ne vode da bi se pronašlo rješenje, nego da bi neko odnio pobjedu.
Najzanimljivije je to što svi žele da ih neko sasluša, a rijetko ko želi prvi da sluša.
Možda je upravo zato slušanje postalo jedna od najrjeđih osobina. Ono traži strpljenje. Traži da na trenutak utišamo sopstveni ego i prihvatimo mogućnost da druga osoba možda vidi nešto što mi ne vidimo.
To nije slabost. To je jedan od najsigurnijih znakova zrelosti. Jer čovjek ne uči dok govori. Uči dok sluša.
A možda bismo mnogo manje raspravljali kada bismo manje razmišljali o tome šta ćemo sljedeće reći, a više o tome šta nam druga osoba zaista pokušava reći.
Komentari