Dugo roditelje gledamo očima djeteta. Pamtimo ono što nam nijesu dozvolili, riječi koje su nas ljutile i granice koje nijesmo razumjeli.
Kada počnemo da nosimo sopstvene obaveze, neke njihove odluke vidimo drugačije. U onome što smo uzimali zdravo za gotovo prepoznamo brigu, odricanje i neprospavane noći. To ne znači da su uvijek bili u pravu ili da je svaki odnos isti.
Zato sam svoju knjigu posvetio roditeljima. Sa godinama sam bolje razumio ono što ranije nijesam umio da vidim.
Ako još možemo da razgovaramo sa njima, vrijedi pitati kako je njima bilo, umjesto da sve zaključimo iz sopstvenih uspomena. Možda se nećemo oko svega složiti. Ali možemo saznati nešto što nam sami nikad nijesu ispričali.
Komentari