Na sastanku možemo biti fizički prisutni, a da pola razgovora provedemo razmišljajući šta ćemo odgovoriti ili gledajući poruke. Sagovornik je tu, ali ne dobija našu pažnju.
U vođenju ljudi to se posebno vidi kada požurimo da ponudimo rješenje prije nego što čujemo problem do kraja. Nekad osoba treba odluku. Nekad joj prvo treba prilika da objasni šta se dogodilo.
Prisustvo ne znači da imamo sve odgovore ili neograničeno vrijeme. Znači da u vremenu koje smo odvojili za razgovor zaista pratimo ono što druga osoba govori i provjerimo jesmo li je razumjeli.
Kada sam posljednji put tako saslušao nekoga, bez paralelnog razgovora sa telefonom? To je konkretnije pitanje od toga koliko sam danas djelovao zauzeto.
Komentari