Stigla je ponuda koju si dugo čekao. Uslovi su bolji, pozicija ozbiljnija, ime kompanije poznato. Dok čitaš ugovor, već zamišljaš kako ćeš nekim ljudima reći gdje sada radiš. Prijatan je taj trenutak. Poslije mnogo pokušaja dobio si potvrdu da neko vidi tvoju vrijednost i spreman je da za nju plati.
U ugovoru pišu plata, obaveze i datum početka. Mnogo toga što očekuješ od tog posla nećeš naći ni na jednoj stranici.
Nadaš se da ćeš konačno prestati da sumnjaš u sebe. Da će tvoj trud biti primijećen bez stalnog objašnjavanja. Da ćeš raditi sa ljudima pred kojima nećeš morati da dokazuješ zašto nešto treba uraditi ozbiljno. Možda očekuješ i da će nekoliko osoba, kada čuju za novu poziciju, drugačije pogledati sve ono što si ranije radio.
Nijesi to nikome obećao naglas. Ipak, već zamišljaš olakšanje.
Prvih mjeseci mnogo toga zaista prija. Upoznaješ ljude, dobijaš informacije i osjećaš da se nešto pomjerilo. Čak i neprijatnosti lakše prihvataš. Još si nov, treba razumjeti okolnosti. Za ponešto pronalaziš objašnjenje prije nego što si sasvim siguran da ga ima.
Onda prođe dovoljno vremena da upoznaš svakodnevicu. Dobri uslovi ostanu, ali se pojave i poznati razgovori. Nečiji doprinos se previdi. Važna odluka se odloži. Ljudi sa kojima si očekivao saradnju počnu da čuvaju svoje interese. Jednog jutra shvatiš da se na posao spremaš sa osjećajem koji si mislio da si ostavio na prethodnom radnom mjestu.
Tada je lako zaključiti da si ponovo pogriješio.
Prije takvog zaključka vrijedi razdvojiti nekoliko stvari. Šta je poslodavac stvarno obećao? Šta ti je predstavljeno nepošteno? A šta si sam počeo da očekuješ kada si u toj prilici prepoznao izlaz iz prethodnog nezadovoljstva?
Ako su dogovoreni uslovi prekršeni, to treba jasno imenovati. Kašnjenje plate, ponižavanje i nepoštovanje obaveza ne postaju prihvatljivi zato što smo možda imali velika očekivanja. Ali postoje i poslovi koji uglavnom ispunjavaju dogovor, dok mi osjećamo razočaranje koje ne umijemo precizno da objasnimo.
Možda smo očekivali da će nova funkcija riješiti stari odnos prema sebi.
Godinama smo vjerovali da bi nam bilo lakše kada bismo stigli do određenog mjesta. Kada bismo imali dovoljno odgovornosti, bolju platu ili priliku da pokažemo šta znamo. A kada se to dogodi, sumnja pronađe novo pitanje. Jesmo li opravdali povjerenje? Koliko ćemo ostati? Šta ako se pokaže da drugi znaju više? Potvrda koju smo očekivali djelovala je trajno dok je bila daleko. Kada je dobijemo, otkrijemo koliko je brzo ponovo tražimo.
Tada od posla počnemo da zahtijevamo sve više. Dobar rezultat prija kratko, pa nam treba sljedeći. Pohvalu prihvatimo, ali već razmišljamo ko je nije izgovorio. Ako nas neko ne uključi u razgovor, čitamo to kao procjenu sopstvene važnosti. Poslovni dan postane niz prilika da provjeravamo koliko vrijedimo.
To je iscrpljujuće i na sasvim pristojnom radnom mjestu.
Zato bih prije naredne promjene pokušao da dovršim jednu rečenicu: „Vjerujem da ću se, kada dobijem ovaj posao, konačno osjećati…“ Šta god da dođe poslije, zaslužuje pažnju. Sigurnije? Važnije? Prihvaćeno? Dovoljno dobro? Neki uslovi rada mogu tome pomoći. Vrijedi, međutim, provjeriti koliko smo čitavu mogućnost takvog osjećanja vezali za odluku ljudi koji nas još nijesu ni upoznali.
Posao može donijeti znanje, pristojan prihod, dobre saradnike i zadovoljstvo onim što radimo. Sve su to ozbiljni razlozi da ga želimo. Teže postaje kada očekujemo da svako jutro potvrđuje kako smo konačno postali neko ko zaslužuje poštovanje.
Možda bi nam jasnija očekivanja pomogla i da bolje biramo. Pitali bismo konkretnije, pažljivije slušali odgovore i manje zaključivali iz lijepog razgovora. Poslije bismo umjeli i da razlikujemo stvarni problem na poslu od razočaranja što se, uprkos promjeni, u sebi još nijesmo osjetili onako kako smo zamišljali.
Prije nego što od sljedećeg posla očekuješ da ti vrati samopouzdanje, provjeri koliko si mu ga unaprijed predao.
Komentari