Uvijek me je zbunjivalo kako neko može biti omiljen među prijateljima, a čovjek zbog kojeg kolege osjećaju nelagodu prije nego što uđu u kancelariju. Ili kako možemo imati beskrajno strpljenje za klijente i poslovne partnere, a kod kuće izgubiti živce zbog običnog pitanja ljudi koji nas najviše vole.
Godinama učimo kako da budemo uspješniji. Kako da pregovaramo, rukovodimo, donosimo odluke. Ulažemo u znanje i karijeru, a rijetko se zapitamo koliko smo u međuvremenu napredovali kao ljudi. Jer čovjek ne postaje neko drugi kada obuče odijelo i sjedne za sto iza kojeg odlučuje o drugima. Uloge se mijenjaju. Vrijednosti ne bi smjele.
Ali ono najteže počinje tek kada prestanemo da gledamo druge.
Lako je prepoznati nadređenog koji ponižava, kolegu koji nema razumijevanja ili čovjeka koji je ljubazan samo onda kada mu nešto treba. Mnogo je teže priznati sebi: Jesam li i ja nekada bio čovjek od kojeg je nekome trebalo da se odmori?
Možda nikoga nijesam otvoreno povrijedio, ali sam nekoga svojom ravnodušnošću ostavio samog. Možda nijesam povisio glas, ali sam ćutanjem nekome pokazao da njegov problem nije vrijedan moje pažnje. Možda sam tokom dana imao strpljenja za desetine ljudi, a onda kući donio samo nervozu, tišinu i umor.
Možda sam najbolje od sebe poklanjao ljudima koji me jedva poznaju, a od onih koji me vole očekivao da razumiju ono što je od mene ostalo.
I tu počinje susret od kojeg bismo najradije pobjegli. Susret sa sobom bez mogućnosti da pronađemo opravdanje.
Jer nijesmo samo ono što mislimo o sebi. Mi smo i ono što drugi osjećaju u našem prisustvu. Nekome smo sigurnost, nekome nemir. Nekome razlog za radost, a nekome razlog da odahne kada odemo. Naše namjere ostaju u nama, ali posljedice našeg ponašanja često godinama žive u drugim ljudima.
Možda je neko godinama tražio krivicu u sebi, ne znajući da je samo pokušavao da zasluži našu pažnju.
Promjena možda počinje onda kada prestanemo da dokazujemo da smo dobri ljudi i počnemo da priznajemo trenutke u kojima to nijesmo bili. Kada umjesto objašnjenja izgovorimo izvinjenje. Kada shvatimo da biti u pravu ne znači i biti pravedan.
Nećemo uvijek uspjeti. Bićemo umorni, nestrpljivi, nepravedni. Ali razlika između čovjeka koji neprestano opravdava svoje postupke i onoga koji pokušava da ih promijeni može nekome značiti cijeli život.
Jednog dana o nama će govoriti ljudi sa kojima smo radili i ljudi sa kojima smo živjeli. Možda će pamtiti različite trenutke, ali bilo bi strašno da se iz njihovih priča ne može prepoznati isti čovjek.
A najteže bi bilo da oni koji su nas najviše voljeli moraju objašnjavati zašto su drugi od nas dobijali ono najbolje, dok su oni godinama učili da vole ostatke.
Komentari