Čovjek u četrdesetim godinama odlučio je da počne da uči strani jezik. Godinama je odlagao tu želju, pronalazeći sasvim razumne razloge zbog kojih nikada nije bilo pravo vrijeme. Posao, porodica, svakodnevne obaveze i osjećaj da bi za ozbiljno učenje morao imati mnogo više slobodnih sati nego što ih zaista ima. Jednog dana ipak se prijavio na kurs, uvjeren da je konačno pronašao dovoljno vremena za nešto što je odavno želio.
Na prvom času predavač mu je postavio jednostavno pitanje. Čovjek je znao šta želi da kaže, ali nije uspijevao da pronađe odgovarajuće riječi. Zastao je, pogriješio, pokušao ponovo i na kraju sastavio rečenicu koju bi dijete koje već neko vrijeme uči taj jezik vjerovatno izgovorilo bez mnogo razmišljanja. Bilo mu je neprijatno, iako mu se niko nije smijao. Predavač ga je strpljivo sačekao, a ostali polaznici bili su dovoljno zauzeti sopstvenim odgovorima da njegovoj grešci nijesu pridali gotovo nikakav značaj. Ali on jeste. Čovjek koji godinama uspješno obavlja svoj posao, donosi odluke i rješava složene probleme odjednom se našao u situaciji u kojoj nije umio da odgovori na sasvim jednostavno pitanje. I nije ga toliko mučilo što nije znao, koliko činjenica da su drugi mogli vidjeti da ne zna.
Sve češće razmišljam koliko smo, odrastajući, izgubili slobodu da budemo početnici. Kada dijete uči da hoda, podrazumijevamo da će padati. Kada počne da piše, očekujemo pogrešna slova. Kada prvi put sjedne na bicikl, niko razuman ne traži od njega da odmah održava ravnotežu. Razumijemo da su nespretnost, neznanje i pogrešni pokušaji sastavni dio učenja. Ne doživljavamo ih kao dokaz da dijete nije sposobno, već kao nešto kroz šta mora proći da bi postalo sposobno. A onda odrastemo i odjednom počnemo da očekujemo od sebe ono što nikada ne bismo očekivali od djeteta.
Želimo da naučimo nešto novo, ali nam je neprijatno što to još ne znamo. Želimo da razvijemo neku vještinu, ali nas obeshrabri kada vidimo koliko su drugi bolji. Razmišljamo o promjeni profesije, učenju jezika ili povratku obrazovanju, ali nas zaustavlja pomisao da ćemo morati da postavljamo pitanja na koja ljudi mnogo mlađi od nas već znaju odgovore. Kao da smo s godinama stekli obavezu da budemo dobri u svemu čega se prihvatimo. I upravo zbog toga mnogih se stvari nikada i ne prihvatimo. Nije uvijek problem u nedostatku vremena, mogućnosti ili sposobnosti. Ponekad jednostavno ne želimo da drugi gledaju kako učimo.
Posebno je to teško ljudima koji su već izgradili određeni profesionalni ugled. Navikli su da ih drugi pitaju, da od njih očekuju rješenja i da se njihovo iskustvo smatra prednošću. Godinama su ulagali trud da postanu dobri u onome što rade, a sada bi trebalo ponovo da sjednu među početnike, priznaju da nešto ne razumiju, zatraže objašnjenje i pogriješe pred ljudima koji možda nemaju ni polovinu njihovih godina. Za neke je upravo to veća prepreka od samog učenja, jer u tom trenutku nijesu izloženi samo mogućnosti da naprave grešku. Izloženi su i mogućnosti da neko njihovu početničku nespretnost pomiješa sa njihovom ukupnom vrijednošću.
Danas tom osjećaju dodatno doprinosi svijet u kojem gotovo neprestano posmatramo rezultate tuđeg rada. Gledamo ljude koji tečno govore strane jezike, sviraju instrumente, vode poslove, stvaraju umjetnička djela ili sa lakoćom rade ono što nama izgleda izuzetno teško. Vidimo njihove gotove rezultate, često ne razmišljajući o godinama tokom kojih su pokušavali, griješili i učili. Vidimo čovjeka koji svira klavir, ali ne i njegove prve časove. Vidimo nekoga ko samouvjereno govori pred stotinama ljudi, ali ne i trenutke kada nije znao kako da dovrši rečenicu pred desetoro. I onda svoj prvi pokušaj uporedimo sa nečijim dvadesetim godinama iskustva. Naravno da nam se čini da nijesmo dovoljno dobri, ali kako bismo i mogli biti kada sebi još nijesmo ni dozvolili vrijeme koje je potrebno da to postanemo?
U svemu tome postoji još jedna posljedica o kojoj se rjeđe govori. Čovjek koji se stidi da bude početnik vremenom može početi da izbjegava i priznanje da nešto ne zna. U profesionalnom životu to postaje mnogo ozbiljniji problem od početničke nespretnosti. Zaposleni ne postavi pitanje jer misli da bi već morao znati odgovor. Rukovodilac ne zatraži objašnjenje jer se plaši da će izgubiti autoritet. Iskusan stručnjak nastavi da koristi poznato rješenje i onda kada okolnosti zahtijevaju nešto drugačije, jer mu je lakše da ostane u oblasti koju poznaje nego da ponovo uči. Tako neznanje, koje je moglo biti privremeno i sasvim prirodno stanje, postaje nešto što pokušavamo da sakrijemo.
A nijesmo ništa manje vrijedni zbog onoga što još ne znamo, niti su sve godine iskustva dovoljne da nas pripreme za svaku novu situaciju. Postoje, naravno, profesije i poslovi u kojima neznanje može imati ozbiljne posljedice. Upravo zato je važno da čovjek bude dovoljno odgovoran da prepozna granice svojih sposobnosti i zatraži pomoć prije nego što napravi grešku koju će neko drugi platiti. Priznati da nešto ne znamo nije isto što i odreći se odgovornosti. Ponekad je upravo spremnost da to priznamo najodgovornije što možemo učiniti.
S godinama sam počeo mnogo više da cijenim ljude koji otvoreno govore o onome što tek uče. Naročito one koji iza sebe već imaju ozbiljno iskustvo, izgrađene karijere i dovoljno razloga da ostanu u onome što im je poznato, ali ipak odluče da počnu ispočetka. Ne zato što moraju, već zato što postoji nešto što još žele da razumiju, nauče ili pokušaju. A možda nikada neće postati naročito dobri u tome. Čovjek koji u pedesetoj godini počne da svira klavir možda nikada neće održati koncert. Onaj koji počne da uči strani jezik možda nikada neće govoriti bez greške. Neko ko prvi put stane pred slikarsko platno možda nikada neće napraviti sliku koju bi neko poželio da kupi. Ali zašto bi to moralo da umanji vrijednost njihovog pokušaja?
Kada smo uopšte odlučili da novo znanje ima smisla samo ako jednog dana postanemo dovoljno dobri da njime impresioniramo druge? Možda čovjek jednostavno želi da nauči nešto što ranije nije znao, da razumije razgovor koji mu je do juče bio nerazumljiv ili da napravi nešto sopstvenim rukama, bez namjere da time ikada zadivi bilo koga. Ne mora svako interesovanje završiti profesionalnim uspjehom, niti se vrijednost svakog pokušaja mora dokazivati konačnim rezultatom. Ponekad čovjeku može biti dovoljno samo to što je naučio nešto što ga raduje.
Postoji još jedna stvar koju bismo morali ozbiljnije da preispitamo. Koliko smo puta nekoga obeshrabrili neprimjerenim komentarom na njegov prvi pokušaj? Koliko smo puta čovjeku koji je tek počeo nešto da radi objasnili koliko još ne zna, kao da on sam toga nije svjestan? Možda se nama takva primjedba činila bezazlenom. Možda smo mislili da ga podstičemo da bude bolji. Ali ne znamo koliko je nekome trebalo da uopšte skupi hrabrost i napravi taj prvi korak, niti znamo hoće li poslije našeg komentara poželjeti da pokuša ponovo.
Zato mislim da bismo morali biti pažljiviji prema ljudima koji nešto započinju. Ne treba ih uvjeravati da su izvrsni kada nijesu, niti svaku početničku grešku pretvarati u uspjeh. Ne treba im uskraćivati ni iskreno mišljenje kada ga traže. Ali postoji velika razlika između čovjeka kojem pomažemo da nauči i čovjeka kojem samo pokazujemo koliko je daleko od onoga što mi već znamo. Jednome pomažemo da razumije šta može uraditi bolje, dok drugome možda samo potvrđujemo ono čega se već plašio. A ponekad je dovoljna jedna neoprezna rečenica da čovjek odustane od nečega što je tek počeo da voli.
Vratio bih se zato onom čovjeku sa početka priče, koji je u četrdesetim godinama došao na prvi čas stranog jezika i zastao pred jednostavnim pitanjem. Možda će sjutra ponovo pogriješiti. Možda će mu i narednog mjeseca biti neprijatno da govori pred drugima. Ali ako nastavi, jednoga dana će izgovoriti rečenicu koju danas još ne umije da sastavi. Možda će razgovarati sa nekim koga ranije ne bi mogao ni razumjeti. Možda će pročitati knjigu koju bi nekada morao da traži u prevodu. A možda će jednostavno biti zadovoljan što je sebi dokazao da još može naučiti nešto novo.
Za sve to moraće da prihvati da neko vrijeme neće znati. Moraće da bude sporiji, nespretniji i manje siguran nego u stvarima koje već godinama radi. Moraće da se pomiri sa činjenicom da iskustvo koje ima u jednom dijelu života ne može prenijeti na sve ostale. Ali možda će upravo tako sačuvati nešto što odrasli ljudi prečesto izgube, spremnost da pokušaju nešto novo bez garancije da će u tome biti uspješni.
Volio bih da to mnogo češće dopuštamo sebi, bez obzira na godine. Da ne odustajemo od interesovanja samo zato što nijesmo odmah dovoljno dobri, da ne skrivamo pitanja zbog straha kako će nas drugi procijeniti i da ne dozvolimo da nam ugled koji smo stekli u jednoj oblasti zabrani da budemo početnici u drugoj. Jer čovjek ne prestaje da ima pravo na nove početke onog dana kada odraste. Možda nas jednoga dana neće najviše žalostiti ono što smo pokušali pa nijesmo uspjeli, nego sve ono što smo željeli da naučimo, a nikada nijesmo ni počeli.
Ne zato što nijesmo mogli, nego zato što nijesmo željeli da nas neko vidi dok još ne znamo.
Komentari