Čovjek je kupio automobil koji je dugo želio. Nije bio najskuplji, možda ni najbolji u svojoj klasi, ali je bio upravo ono što je tražio. Mjesecima je razgledao, upoređivao, računao koliko može da izdvoji i konačno donio odluku kojom je bio zadovoljan.
Jednog dana sreo je prijatelja i sa osmijehom mu pokazao šta je kupio. Očekivao je da će zajedno pogledati automobil, možda napraviti krug ili jednostavno razmijeniti nekoliko riječi o nečemu što ga je radovalo. Međutim, prijatelj je pogledao automobil i gotovo odmah rekao: „Za te pare mogao si uzeti mnogo bolji.“
Zatim je počeo da objašnjava koji motor je pouzdaniji, koji model manje troši, koliko je mogao da uštedi i šta je sve trebalo da provjeri prije kupovine. Imao je argumente, informacije i dovoljno samopouzdanja da mu objasni zašto njegova odluka možda nije bila najbolja.
A čovjek koji je nekoliko minuta ranije bio srećan sada se našao u situaciji da opravdava sopstvenu kupovinu.
I nije stvar u automobilu. Stvar je u tome što on nije došao da traži mišljenje. Došao je da podijeli radost.
Sve češće primjećujem koliko smo postali brzi u procjenjivanju tuđih odluka, a spori u prepoznavanju razloga zbog kojeg nam neko nešto govori. Gotovo automatski nudimo savjet, upoređujemo mogućnosti i objašnjavamo kako bismo mi postupili, ne zastajući da se zapitamo da li nas je čovjek uopšte pitao.
Neko nam kaže da je dobio novi posao, a mi odmah počnemo da analiziramo platu, uslove i mogućnosti napredovanja. Neko pokaže stan koji je kupio, a mi mu objašnjavamo zašto je trebalo da izabere drugu lokaciju. Neko nam ispriča da je odlučio da otputuje negdje gdje je oduvijek želio, a mi već znamo bolju destinaciju, povoljniji smještaj i prikladnije vrijeme za putovanje. I tako razgovor koji je počeo nečijim zadovoljstvom završi našom procjenom njegove odluke.
Ne mislim da ljudi to uvijek rade iz loše namjere. Naprotiv, vjerujem da mnogi iskreno žele da pomognu. Nekada zaista imaju više iskustva, poznaju bolje mogućnosti ili vide nešto što drugome promiče. Ali postoji razlika između pomoći koju je neko zatražio i mišljenja koje smo odlučili da mu nametnemo. Još je važnija razlika između čovjeka koji tek razmatra neku odluku i onoga koji ju je već donio, zadovoljan je njome i želi da svoje zadovoljstvo podijeli sa nama.
Prvome naš savjet može biti dragocjen. Drugome možda upravo kvarimo trenutak koji je želio da zapamti.
Naravno, postoje okolnosti u kojima treba upozoriti čovjeka na ozbiljan problem, čak i kada nas nije pitao. Ali nije svaka drugačija odluka greška koju moramo ispraviti. Niti je ono što bismo mi izabrali automatski bolje za nekoga ko ima drugačije potrebe, mogućnosti i želje.
Možda je čovjek znao da postoji bolji automobil. Možda je mogao kupiti veći stan ili prihvatiti bolje plaćen posao. Možda je sve te mogućnosti već razmotrio i svjesno izabrao nešto drugo. A možda nam jednostavno nije ispričao sve razloge zbog kojih je donio svoju odluku.
I zašto bismo morali da ih znamo da bismo se radovali zajedno s njim?
Ponekad mi se čini da smo toliko navikli da pokazujemo koliko znamo da smo počeli zaboravljati koliko vrijedi umjeti saslušati čovjeka bez potrebe da nešto ispravimo. Ne mora svaki razgovor završiti našim zaključkom. Ne moramo u svakoj tuđoj odluci pronaći nedostatak koji drugi nije primijetio, niti dokazivati da bismo, da smo bili na njegovom mjestu, sigurno postupili drugačije.
Možda bismo i postupili. Ali nijesmo bili na njegovom mjestu.
A ono što nama izgleda kao pogrešan izbor drugome može predstavljati ostvarenje želje za koju je godinama radio.
Ima još nešto što me u svemu tome zabrinjava. Ljudi pamte kako smo reagovali kada su nam govorili o stvarima koje su im bile važne. Pamte jesmo li ih saslušali, jesmo li prepoznali njihovo zadovoljstvo i jesmo li makar na trenutak mogli ostaviti sopstveno mišljenje po strani.
Poslije nekoliko takvih razgovora možda više neće osjećati potrebu da nam objašnjavaju svoje odluke. Neće prestati da kupuju automobile, mijenjaju poslove, putuju ili ostvaruju svoje planove. Samo će pronaći nekoga drugog sa kim će o tome razgovarati.
A mi ćemo se možda jednog dana zapitati zašto nam više ništa ne pričaju. Zašto posljednji saznajemo za njihove uspjehe, planove i važne trenutke. Možda ćemo pomisliti da smo se udaljili, da su se promijenili ili da više nemaju vremena za nas.
A možda smo ih jednostavno previše puta dočekali mišljenjem onda kada su željeli da ih dočekamo osmijehom.
Zato bih volio da sljedeći put, kada nam neko sa zadovoljstvom pokaže nešto što je kupio, napravio ili postigao, ne požurimo da mu objasnimo šta je mogao bolje. Možda je sasvim dovoljno da ga pitamo da li je srećan. Da mu čestitamo ako jeste. Da mu dozvolimo da makar nekoliko minuta uživa u nečemu što mu je očigledno važno, bez potrebe da brani svoju odluku pred čovjekom sa kojim je želio da podijeli radost.
Jer nije svaki razgovor poziv da pokažemo koliko znamo, niti je svaka tuđa odluka prilika da objasnimo kako bismo mi bolje.
Ponekad je čovjek samo želio da se neko kome vjeruje obraduje zajedno s njim.
A možda je najtužnije što poslije dovoljno takvih razgovora ljudi ne prestanu da donose odluke.
Samo prestanu da nam pričaju o njima.
Komentari