Nazad na sve tekstove

Ljudi od nas vide ono što smo uspjeli da završimo. Rijetko znaju šta je sve istog dana pokušavalo da nas zaustavi.

Vide da smo došli na posao, odgovorili na poruku i ispunili obavezu. Ne vide uvijek razgovor koji nas je uznemirio prije nego što smo izašli iz kuće, pregled koji čekamo ili brigu koju smo ostavili za trenutak kada budemo sami.

Spolja, to može izgledati kao sasvim običan dan. Iznutra, čovjek pokušava da napravi dovoljno mjesta za sve što ne može da odloži.

Neko ujutro vodi dijete u školu, a usput razmišlja o roditelju kojem je potrebna pomoć. Neko završava posao dok čeka vijest iz bolnice. Neko sjedi na sastanku i pažljivo sluša, iako je prethodne noći malo spavao i još ne zna kako će riješiti ono što ga kod kuće čeka.

Takvi dani ne zaustavljaju sat. Poruke nastavljaju da stižu, rokovi se približavaju, a ljudi oko nas često imaju vlastiti razlog zbog kojeg im je nešto potrebno baš sada. Zato se mnogi nauče da ono što nose odlože do večeri. Nekada i do nekog mirnijeg perioda koji nikako da dođe.

Sa strane je teško znati koliko snage nekome treba za ono što izgleda jednostavno.

Vidimo da je koleginica završila posao kasnije nego što smo očekivali, ali ne znamo da je prethodnih dana pokušavala da uskladi obaveze na nekoliko mjesta. Primijetimo da je prijatelj odgodio susret, ali možda ne znamo koliko mu je trenutno potrebno samo da dođe do kraja sedmice.

To ne znači da svako kašnjenje treba objasniti tuđim teškoćama. Ljudi imaju odgovornost prema dogovorima koje prave. Ali prije nego što iz brzine nečijeg odgovora zaključimo koliko mu je stalo, vrijedi se sjetiti da vidimo samo mali dio njegovog dana.

Isto važi i kada gledamo koliko je ko daleko stigao. Dvoje ljudi može krenuti prema sličnom cilju, a da usput nose veoma različite obaveze. Jedno će imati više vremena da se posveti sebi. Drugo će napredovati između posla, brige o porodici i okolnosti koje nije moglo unaprijed da predvidi.

Sporiji put nam malo govori o tome koliko je čovjeku bilo važno da stigne. Ponekad je svaki njegov korak tražio mnogo više snage nego što se moglo primijetiti.

Poštujem ljude koji, uprkos teškoćama, nastavljaju da brinu o onome što im je povjereno. Koji se pojave kada su potrebni, drže riječ koliko je u njihovoj moći i pokušavaju da sačuvaju druge od vlastite zabrinutosti. U takvoj pouzdanosti ima mnogo rada koji rijetko dobije ime.

Ali ima dana kada ni najpouzdaniji čovjek ne zna kako će sve stići. Tada bi trebalo da ima kome da kaže da mu je teško, bez straha da će time izgubiti povjerenje koje je godinama gradio.

Ponekad ljudi oko nas ne primijete koliko nosimo jer smo ih dugo uvjeravali da možemo sve. Navikli su da ćemo odgovoriti, završiti i pronaći rješenje. A mi smo se navikli da pitanje „Možeš li?“ čujemo kao još jednu obavezu na koju treba reći „mogu“.

Nekada tek kada izgovorimo „ne mogu sam“ drugi dobiju priliku da shvate gdje smo stigli. Možda će neko preuzeti dio posla. Možda će član porodice pomoći oko nečega što smo do tada radili bez pitanja. A možda će prijatelj jednostavno ostati dovoljno dugo da mu kažemo šta nas zaista brine.

Podrška neće uvijek ukloniti teškoću. Ali može promijeniti saznanje da kroz nju moramo prolaziti sami.

Volio bih da budemo pažljiviji prema ljudima koji naizgled sve stižu. Da ih ne pitamo kako su samo onda kada primijetimo da više ne mogu. I da sebi dozvolimo istu iskrenost koju bismo bez oklijevanja prihvatili od nekoga koga volimo.

Jer čovjek kojeg danas vidimo na kraju puta možda je na njega krenuo mnogo ranije nego što znamo. Možda je zastajao da bi pomogao drugima. Možda je dio puta išao umoran, zabrinut ili nesiguran hoće li uspjeti.

Stigao je onako kako je mogao, noseći i ono što mi nijesmo vidjeli.

Reshid Dervishi