Primijetio sam da o najtežim periodima svog života danas govorim mnogo kraće nego što su trajali. Za nešto što me je koštalo mjeseci neizvjesnosti kažem da je bilo komplikovano. Za odluku koja mi je danima oduzimala mir kažem da nije bila jednostavna. Za godine tokom kojih nijesam znao hoće li se sav trud isplatiti danas znam da kažem samo da je trebalo biti uporan.
I onda nastavim razgovor kao da sam ispričao cijelu priču.
A nijesam ispričao gotovo ništa.
Između onoga što smo proživjeli i onoga što danas o tome govorimo često postoji ogromna razlika. Vrijeme koje smo nekada mjerili neprospavanim noćima, neizvjesnošću i odlukama čije posljedice nijesmo mogli da predvidimo, kasnije svedemo na nekoliko mirno izgovorenih rečenica. Ono što je trajalo godinama postane kratko poglavlje u razgovoru. Ono zbog čega smo se nekada budili sa grčem u stomaku danas pomenemo gotovo usput.
I možda upravo tu nastaje jedno od najvećih nerazumijevanja među ljudima.
Kada danas slušamo nekoga ko je prošao kroz težak period, često pred sobom imamo čovjeka koji već zna kako se priča završila. Njegova sigurnost stvara utisak da je postojala i onda kada je sve bilo neizvjesno. Njegov mir navodi nas da pomislimo da je oduvijek znao šta radi. A način na koji govori o sopstvenim greškama ponekad učini da nam čak i te greške djeluju kao pažljivo odabrani koraci na putu do uspjeha.
Međutim, čovjek koji danas prepričava te godine nije isti onaj koji je kroz njih prolazio.
On danas zna koje su se odluke pokazale ispravnim, koji su strahovi bili opravdani, kome je mogao vjerovati i šta je na kraju vrijedilo njegovog truda. Tada to nije znao. Tada je donosio odluke bez mogućnosti da unaprijed provjeri njihov ishod. Morao je da nastavi i onda kada nije imao potvrdu da ide u dobrom pravcu.
Ta razlika između onoga što znamo danas i onoga što nijesmo znali tada često potpuno nestane iz naših priča.
U poslovnom svijetu to naročito primjećujem. Ljudi govore o počecima svojih kompanija, problemima sa kojima su se susretali i odlukama koje su morali donositi. Kada se sve sabere u dvadesetak minuta razgovora, čitav jedan period života može izgledati kao niz izazova za koje se uvijek nekako pronalazilo rješenje.
Ali između dva rješenja nekada su prolazili mjeseci.
Između dvije poslovne odluke postojale su noći u kojima čovjek nije znao kako će ispuniti preuzete obaveze. Iza kratke rečenice da je posao bio težak mogle su stajati godine tokom kojih su porodica, zdravlje i lični mir neprimjetno ustupali mjesto odgovornostima koje nijesu prestajale završetkom radnog dana.
A onda sve to, poslije mnogo godina, stane u rečenicu: „Nije bilo lako, ali uspjeli smo.“
Koliko samo života može stati u tih nekoliko riječi.
I ne mislim da ljudi namjerno umanjuju ono kroz šta su prošli. Nekada jednostavno više nemaju potrebu da objašnjavaju. Nekada ih povratak na određeni period previše košta. A nekada su toliko dugo živjeli sa sopstvenim iskustvom da im je ono postalo obično, gotovo nedostojno posebnog pomena.
Ono što je nekome ko sluša neobična životna priča, onome ko je to proživio predstavlja samo dio njegove biografije.
Ali postoji i druga strana te tišine.
Kada previše skratimo priče o onome kroz šta smo prošli, ljudi koji dolaze poslije nas ponekad ostanu uskraćeni za njihov najvažniji dio. Čuju šta smo postigli, ali ne i koliko puta nijesmo znali šta dalje. Čuju da smo donijeli tešku odluku, ali ne i koliko smo se dugo plašili njenih posljedica. Čuju da smo izdržali, a ne saznaju koliko smo puta ozbiljno razmišljali da više ne možemo.
Zbog toga uspjeh, posmatran iz daljine, često izgleda mnogo urednije nego što je zaista nastajao.
Naročito mlađi ljudi mogu steći pogrešan utisak da su oni koji danas djeluju sigurnije oduvijek imali odgovore. Da su njihova kolebanja dokaz slabosti, a nesigurnost znak da možda nijesu dorasli onome što pokušavaju da izgrade.
A možda im niko nije rekao da su i ljudi kojima se danas dive nekada sjedjeli pred problemom bez ijednog dobrog rješenja.
Možda im niko nije ispričao koliko je puta neko donio odluku sa kojom je morao da živi, iako nije bio siguran da je ispravna.
I koliko je puta nastavio da radi ne zato što je bio uvjeren da će uspjeti, nego zato što nije mogao sebi da priušti da stane.
Zato sve više mislim da bismo, kada govorimo o iskustvu, morali ostaviti malo više mjesta za ono što tada nijesmo znali.
Ne zato da bismo dokazivali koliko nam je bilo teško. Ne zato da bi nas neko sažalijevao, niti da bismo od sopstvenih rana pravili javne priče. Niko nije dužan da drugima otvara djelove života koje želi sačuvati za sebe.
Ali kada već odlučimo da nekome prenesemo iskustvo, možda bi bilo poštenije da mu ne nudimo samo zaključak do kojeg smo stigli.
Možda je mnogo važnije objasniti koliko smo puta sumnjali u taj zaključak prije nego što je postao naše uvjerenje.
Jer gotov odgovor često vrijedi manje od razumijevanja puta kojim smo do njega došli.
A postoji još nešto o čemu sve češće razmišljam.
Možda svoje najteže godine danas opisujemo tako kratko i zato što više ne želimo da im dajemo onoliko prostora koliko su nam nekada zauzimale u životu. Možda je čovjeku potrebno da jedan dug i bolan period konačno postane samo dio prošlosti, a ne nešto čemu će se iznova vraćati svaki put kada govori o sebi.
I to razumijem.
Ne mora svaka teškoća ostati otvorena rana da bismo priznali da je postojala.
Ne mora svako iskustvo završiti velikom poukom.
Neke godine jednostavno su bile teške. Neke odluke bile su pogrešne. Neke žrtve možda nijesu bile potrebne. A neke stvari koje smo izgubili nijedan kasniji uspjeh nije mogao da nadoknadi.
Možda je upravo to dio zrelosti koji se rijetko pominje. Sposobnost da prestanemo uljepšavati sopstvenu prošlost, ali i da prestanemo zahtijevati od nje da svaka patnja ima opravdanje.
Danas mi je mnogo lakše da o nekim teškim periodima govorim mirno. Ali taj mir ne znači da su bili jednostavni. On samo znači da između čovjeka koji ih je proživljavao i čovjeka koji ih danas opisuje stoje godine koje su mnogo toga promijenile.
Zato, kada sljedeći put čujem nekoga kako o najtežim godinama svog života govori u nekoliko rečenica, pokušaću da se sjetim koliko je toga možda ostalo neizgovoreno.
A kada budem govorio o svojim godinama, pokušaću da ne zaboravim čovjeka koji tada nije znao ono što ja danas znam.
Jer iskustvo nam daje mogućnost da prošlost objasnimo mnogo bolje nego što smo je, dok je trajala, mogli razumjeti.
Najteže godine našeg života možda danas zaista stanu u jednu rečenicu.
Ali nikada ne treba pomiješati lakoću sa kojom ih danas izgovaramo sa težinom kojom smo ih nekada živjeli.
Jer ono što danas ispričamo za jedan minut možda nas je nekada koštalo nekoliko godina života.
Komentari