Čovjek je počeo da obrađuje drvo. Kupio je nekoliko alata, uredio mali prostor i vikendom, daleko od svakodnevnih obaveza, počeo da pravi stvari sopstvenim rukama. Nije imao velike planove. Nije razmišljao o tržištu, kupcima ni zaradi. Jednostavno je otkrio nešto što ga raduje.
Jednog dana pokazao je prijatelju policu koju je napravio. Nije bila savršena, ali je u nju uložio svoje vrijeme, strpljenje i zadovoljstvo koje odavno nije osjećao radeći nešto samo za sebe.
Prijatelj je pogledao policu i gotovo odmah upitao:
„Pa zašto to ne bi počeo da prodaješ?“
I upravo me ta rečenica sve više zaokuplja.
Kada smo počeli da vjerujemo da svaka stvar koju čovjek voli mora imati i svoju poslovnu budućnost?
Neko počne da fotografiše, a mi već razmišljamo koliko bi mogao da naplaćuje. Neko otkrije zadovoljstvo u kuvanju, pa mu predlažemo da otvori restoran. Neko piše, slika, popravlja stare predmete ili pravi nešto svojim rukama, a naše prvo pitanje gotovo nikada nije koliko u tome uživa.
Pitamo ga koliko bi mogao da zaradi.
Ne mislim da je pogrešno hobi pretvoriti u posao. Mnogi ljudi upravo su tako pronašli zanimanje koje vole i život od kojeg mogu pristojno da žive. Ali postoji velika razlika između čovjeka koji sam poželi da od svoje vještine zarađuje i čovjeka kojem okruženje neprestano objašnjava da propušta priliku zato što to ne radi.
Jer onog trenutka kada zadovoljstvo postane posao, mijenjaju se i pravila.
Ono što je nekada radio kada je imao vremena sada mora završiti u dogovorenom roku. Ono što je pravio onako kako je želio sada mora prilagođavati tuđim očekivanjima. Greška koja ga je nekada nasmijala sada može značiti nezadovoljnog kupca, izgubljen novac ili novu obavezu.
I ono što mu je služilo da se odmori od posla polako može postati još jedan posao od kojeg će morati da traži odmor.
Za nekoga je to ostvarenje sna. Za drugoga gubitak jedinog prostora u kojem nije morao nikome ništa da dokazuje.
A zašto nam je toliko teško prihvatiti tu razliku?
Čitav život učimo kako da budemo produktivniji, korisniji i uspješniji. Kako da bolje iskoristimo vrijeme, povećamo prihode i prepoznamo poslovne mogućnosti. Toliko smo se navikli da sve mjerimo rezultatom da smo taj način razmišljanja počeli da prenosimo i na djelove života koji nikada nijesu morali biti posao.
Kao da sat proveden u radionici, za knjigom, fotoaparatom ili slikarskim platnom nije dovoljno vrijedan ako iza njega ne ostane nešto što možemo prodati.
A možda čovjek upravo tu pronalazi ono što mu ostatak sedmice ne dopušta. Mogućnost da pogriješi bez posljedica, da počne ispočetka bez pritiska, da izgubi pojam o vremenu i da na kraju bude zadovoljan nečim što nikome ništa ne duguje.
Ne mora svaka sposobnost postati izvor prihoda. Ne mora svako zadovoljstvo dobiti poslovni plan. Niti čovjek mora opravdavati vrijeme provedeno u nečemu što voli samo zato što bi od toga možda mogao zarađivati.
Zato bih volio da sljedeći put, kada nam neko pokaže nešto što je napravio iz čistog zadovoljstva, ne požurimo sa pitanjem koliko bi mogao da naplati.
Možda bi bilo mnogo ljepše pitati ga koliko je uživao dok je to stvarao.
A ako nam kaže da jeste, možda je već dobio upravo ono što je želio.
Jer nije svaka stvar koju čovjek umije da napravi prilika da nešto zaradi.
Neke stvari stvaramo upravo zato što nam je potreban makar jedan dio života u kojem ništa ne mora da se isplati.
I možda je najveća vrijednost jednog hobija upravo u tome što čovjek konačno ima nešto što voli, a ne mora da pretvori u posao.
Komentari