Postalo je gotovo neobično čuti čovjeka koji na pitanje šta planira u narednim godinama odgovori da ne planira ništa veliko. Želi da radi svoj posao, provodi vrijeme sa porodicom, povremeno otputuje negdje i da, ako je moguće, ne nosi kući previše briga.
Takav odgovor danas često zvuči kao da nešto nedostaje. Kao da čovjek još nije pronašao dovoljno veliki cilj ili kao da je, zadovoljan onim što ima, prestao da radi na sebi.
A ja se sve češće pitam kada smo počeli da posmatramo zadovoljstvo kao nedostatak ambicije.
Kada je mir postao znak da se ne trudimo dovoljno? Kada smo običan život počeli da doživljavamo kao nešto što treba prevazići, unaprijediti ili opravdati pred drugima?
Pogledajte samo koliko smo promijenili način na koji razgovaramo o sopstvenim životima.
Više nije dovoljno da radimo posao od kojeg možemo pristojno živjeti. Trebalo bi da gradimo karijeru, razvijamo dodatne izvore prihoda, stvaramo lični brend i stalno razmišljamo o sljedećem koraku. Slobodno vrijeme trebalo bi da koristimo produktivno, hobije po mogućnosti pretvorimo u nešto korisno, a odmor iskoristimo da se vratimo spremniji za nove obaveze.
Čak se i zadovoljstvo često predstavlja kao privremeno stanje, nešto u čemu ne bi trebalo predugo da ostanemo.
Jer uvijek možemo više.
I zaista možemo.
Ali pitanje koje sve rjeđe postavljamo jeste zašto bismo baš uvijek morali.
Ne mislim da su ambicija i želja za napretkom pogrešne. Veliki dio onoga što danas imamo nastao je zahvaljujući ljudima koji nijesu pristajali na postojeće mogućnosti. I sam cijenim rad, znanje, preduzimljivost i ljude koji imaju hrabrosti da pokušaju nešto što drugi smatraju nemogućim.
Ali postoji velika razlika između čovjeka koji želi više zato što u tome pronalazi smisao i čovjeka koji više ne umije da bude zadovoljan jer se plaši da će ga drugi smatrati neuspješnim.
Tu razliku rijetko primjećujemo.
U društvu u kojem se uspjeh sve češće predstavlja kroz izuzetne rezultate, velike promjene i javna priznanja, postoji mnogo ljudi čiji se život ne može pretvoriti u impresivnu objavu.
Čovjek ustaje rano, odlazi na posao, izvršava obaveze i vraća se kući. Brine o djeci, pomaže roditeljima, plaća račune, održava prijateljstva i pokušava da sačuva nešto vremena za sebe. Nema veliku priču o transformaciji, nema spektakularan poslovni rezultat niti potrebu da svakome objašnjava svoje planove.
I šta ćemo sa njim?
Hoćemo li ga smatrati manje uspješnim zato što njegov život ne izaziva divljenje ljudi koji ga ne poznaju?
Možda je tom čovjeku trebalo dvadeset godina da dođe do mira koji danas ima. Možda je prošao kroz period neizvjesnosti, dugova, porodičnih problema ili poslova koje nije volio. Možda je ono što nama izgleda kao sasvim obična svakodnevica za njega rezultat svega za šta se godinama borio.
A mi bismo ga ponovo pitali šta planira sljedeće.
Kao da ništa što je postigao nema punu vrijednost dok ne pokaže namjeru da ide dalje.
Sve više me zabrinjava i način na koji tu potrebu prenosimo na mlađe generacije. Djecu učimo da budu najbolja, da se istaknu, da razvijaju potencijale i da nikada ne budu zadovoljna prosječnim rezultatom. Želimo da imaju mogućnosti koje mi možda nijesmo imali, što je sasvim razumljivo.
Ali koliko često im govorimo da ne moraju cijelog života dokazivati svoju vrijednost?
Da smiju izabrati zanimanje koje neće izazivati posebno divljenje, ali će im omogućiti život u kojem se osjećaju dobro? Da imaju pravo na slobodno vrijeme koje neće ničemu služiti? Da ne moraju svaku svoju sposobnost pretvoriti u zaradu, niti svaki interes u takmičenje?
Ne zato što od njih očekujemo malo, nego zato što njihov život nije projekat čija se vrijednost stalno mora povećavati.
Možda smo u svojoj želji da ih pripremimo za uspjeh zaboravili da ih pripremimo i za zadovoljstvo.
A to nije isto.
Poznajem dovoljno životnih priča da znam kako materijalna sigurnost, profesionalna priznanja i društveni položaj mogu značajno olakšati život. Bilo bi nepošteno govoriti ljudima koji se svakodnevno bore za osnovne potrebe da je dovoljno samo promijeniti način razmišljanja.
Nije.
Siromaštvo nije vrlina, kao što ni ambicija nije mana. Čovjek ima puno pravo da želi više novca, bolji posao i sigurniju budućnost.
Ali jednako tako mora imati pravo da jednog dana kaže da mu je dovoljno, a da to ne bude protumačeno kao odustajanje.
Jer možda najveća sloboda nije u tome da možemo imati sve što poželimo.
Možda je i u mogućnosti da sami odredimo koliko nam je potrebno.
Ne želim da idealizujem običan život. I u njemu postoje teški dani, razočaranja, propuštene prilike i odluke zbog kojih se kajemo. Nema načina života koji nas može zaštititi od svega toga.
Ali ne vidim zašto bi čovjek morao stalno da povećava sopstvena očekivanja samo da bi dokazao da nije prestao da napreduje.
Možda neko zaista želi da izgradi veliku kompaniju, napiše deset knjiga ili ostavi trag po kojem će ga pamtiti mnogo ljudi.
A možda neko želi da mu djeca odrastaju u mirnoj kući, da ima posao koji pošteno radi i nekoliko ljudi sa kojima može provesti veče bez potrebe da bilo koga impresionira.
Ne vidim zašto bismo jedan od tih života morali proglasiti vrjednijim od drugog.
Jer čovjek koji nema potrebu da zadivi svijet nije nužno čovjek koji je odustao od sebe.
Možda je samo prestao da mjeri sopstveni život tuđim očekivanjima.
I možda smo toliko dugo učili ljude kako da postanu neko, da smo zaboravili da im ostavimo pravo da budu zadovoljni onim ko već jesu.
Život ne mora biti izuzetan u očima drugih da bi bio vrijedan čovjeku koji ga živi.
Komentari