Postoji nešto što me posljednjih godina sve više zabrinjava. Ne to što ljudi imaju mišljenje o gotovo svemu, nego sigurnost s kojom ga izgovaraju, čak i onda kada iza njega ne stoji mnogo više od nekoliko pročitanih tekstova i dobro zapamćenih rečenica.
Sjedite preko puta čovjeka koji na svako pitanje ima spreman odgovor. Govori mirno, koristi stručne izraze i ostavlja utisak da je kroz sve to već prošao. A onda ga pitate šta se zaista dogodilo kada je pokušao da primijeni ono što tako uvjerljivo objašnjava. I razgovor odjednom postane drugačiji.
S godinama sam naučio da znanje i sposobnost da se o znanju govori nijesu ista stvar. Upoznavao sam ljude koji su izuzetno mnogo znali, ali su govorili oprezno, svjesni koliko još postoji onoga što ne razumiju. I one koji su sa mnogo manje iskustva nastupali sa sigurnošću koja nije ostavljala prostora za sumnju.
Ne mislim da čovjek mora sve lično da proživi da bi nešto razumio. Vrijednost knjiga, istraživanja i tuđih iskustava ne dovodim u pitanje. Ali postoji velika razlika između onoga što smo naučili, onoga što pretpostavljamo i onoga za šta smo spremni da preuzmemo odgovornost.
Vještačka inteligencija omogućila nam je da za nekoliko minuta dođemo do informacija za koje su nekada bili potrebni dani istraživanja. I sam u tome vidim ogromnu mogućnost za učenje. Ali ista tehnologija omogućava čovjeku koji o nekoj oblasti gotovo ništa ne zna da o njoj govori toliko uvjerljivo da ga je teško razlikovati od nekoga ko joj je posvetio pola života.
Problem nije što je koristio tehnologiju. Problem nastaje ako počne da vjeruje da je sposobnost da proizvede dobar odgovor isto što i sposobnost da razumije njegove posljedice.
Jer nije jednako teško izgovoriti savjet i živjeti sa odlukom donesenom na osnovu njega. Jedan čovjek može završiti razgovor i nastaviti svoj dan. Drugi će možda uložiti ušteđevinu, promijeniti posao ili izgubiti godine pokušavajući da ispravi ono što mu je predstavljeno kao jednostavno rješenje.
Zato mi više povjerenja uliva čovjek koji zastane prije nego što odgovori. Koji kaže da mora nešto provjeriti, da ne poznaje dovoljno okolnosti ili da ne može odgovorno procijeniti ishod. Ta uzdržanost ponekad govori više od deset samouvjerenih odgovora.
Plašim se da ćemo sve manje cijeniti tu osobinu. Da ćemo oprez zamijeniti za nesposobnost, a sigurnost nastupa za stručnost. I da ćemo jednog dana i sami početi vjerovati sopstvenim lijepo oblikovanim rečenicama, ne pitajući se razumijemo li ih zaista.
Ne zabrinjava me što će gotovo svako moći da govori kao stručnjak. Zabrinjava me što ćemo možda prestati da tražimo razliku između čovjeka koji nešto zna i čovjeka koji samo zna kako o tome treba govoriti.
Jer posljedice te razlike neće uvijek snositi onaj koji je govorio.
Mnogo češće snosiće ih onaj koji mu je povjerovao.
Komentari