„Bravo. Sad znamo da možeš.“
Rečenica zvuči kao pohvala. Ponekad to i jeste. Ali može da znači i da je ono za šta si se izuzetno potrudio upravo postalo ono što će se od tebe ubuduće podrazumijevati.
Završio si zahtjevan posao prije roka. Preuzeo dodatnu odgovornost dok je neko bio odsutan. Ostvario rezultat koji je nadmašio očekivanja. Još nijesi stigao ni da sabereš kako je sve prošlo, a već se govori o sljedećem zadatku.
Biće veći. Rok će biti kraći. Uostalom, pokazao si da možeš.
Ono što se teže vidi jeste kako si mogao.
Možda si nekoliko večeri radio kada su ostali zaspali. Pomjerio privatne obaveze. Zamolio nekoga da preuzme dio posla kod kuće. Odložio sve što nije bilo hitno i nekoliko nedjelja živio u ritmu za koji si znao da ne može dugo da traje.
Rezultat je ostao zabilježen. Uslovi pod kojima je nastao brzo su zaboravljeni.
Kada dođe novi zadatak, svi se sjećaju šta si postigao. Malo ko pita imaš li ponovo ono što ti je tada bilo potrebno. A ti se osjećaš neprijatno da objašnjavaš. Ne želiš da umanjiš sopstveni uspjeh niti da zvuči kao da se žališ na nešto što si već prihvatio.
Zato kažeš da ćeš se snaći.
Tako izuzetan napor može postati redovna obaveza, bez ijednog razgovora u kojem si na to pristao.
Nekada taj zahtjev dolazi od nadređenih, klijenata ili porodice. Nekada ga niko i ne izgovori. Dovoljno je što si jednom uradio više nego ranije i sada sebi teško dopuštaš bilo šta manje.
Prethodni rezultat postane donja granica.
Ako si prošli mjesec završio pet poslova, četiri djeluju kao podbačaj. Ako je jedan tekst privukao mnogo pažnje, sljedeći ti izgleda slabije čim ga pročita manje ljudi. Ako si na jednom ispitu dobio najvišu ocjenu, dobru ocjenu na drugom počneš da pravdaš.
Mjerilo se promijenilo, a da nijesi provjerio ima li ta promjena smisla.
Možda je novi posao složeniji. Možda tekst govori o temi koja zanima uži krug ljudi. Možda si za drugi ispit imao upola manje vremena. Sve to znaš, ali broj koji vidiš na kraju ipak dobije veću težinu od okolnosti kroz koje si do njega došao.
Najbolje što si jednom postigao postaje ono što očekuješ od sebe svaki put.
U tome postoji zamka i za ljude koji vode druge. Dobar rezultat nas obraduje, pa odmah poželimo da ga ponovimo. Počnemo da planiramo kao da smo upravo otkrili neiskorišćen kapacitet. Možda i jesmo. Ali možda smo vidjeli koliko tim može da izdrži u kratkom, zahtjevnom periodu.
To treba razlikovati prije nego što napravimo sljedeći plan.
Vrijedi pitati šta je pomoglo, koliko je vremena zaista utrošeno i šta je zbog tog rezultata ostalo nezavršeno. Ako smo posao ubrzali boljom organizacijom, imamo nešto što možemo zadržati. Ako smo ga ubrzali tako što su ljudi sedmicama nadoknađivali manjak vremena svojim večerima, plan mora da uzme u obzir i te sate.
Inače ćemo sljedeći put nečije odbijanje dodatnog rada protumačiti kao pad posvećenosti.
„Ranije ti nije bio problem.“
Možda je bio. Samo je osoba procijenila da će ga podnijeti jednom, zbog nečega što joj je tada bilo važno.
Sposobnost da se napor izdrži ne govori sama po sebi koliko često ga možemo ponavljati. To važi i za tim i za nas. Možemo biti ponosni na ono što smo uradili i istovremeno znati da ne želimo tako da živimo svakog mjeseca.
Teško je to izgovoriti kada smo se navikli da vrijednost dokazujemo stalnim povećanjem. Više posla, veća odgovornost, viši cilj. Tada i odluka da zadržimo nešto što dobro funkcioniše može djelovati kao nedostatak ambicije.
A održavati dobar posao traži ozbiljnost. Ispunjavati dogovore, čuvati kvalitet, ostati pouzdan i kada nema ničeg novog za pokazivanje. Takav rad rijetko izazove oduševljenje, ali od njega mnogo toga zavisi.
Ne mora svaka naredna godina da donese najveći rezultat do sada. Može donijeti način rada koji manje zavisi od tvog stalnog prisustva. Možeš isti posao završavati mirnije. Možeš imati dovoljno snage za ljude i stvari kojima si ranije dolazio tek kada više ništa od tebe nije ostalo.
I to je nešto što vrijedi postići.
Prije nego što sebi odrediš sljedeći cilj, pogledaj prethodni uspjeh do kraja. Šta želiš da ponoviš? Šta želiš da promijeniš? Koji dio tog puta je bio vrijedan, a koji si prihvatio samo zato što si očekivao da će se završiti?
Ti odgovori pripadaju planu jednako koliko i rezultat.
Uspio si jednom. To ostaje tvoje, čak i ako sljedeći put izabereš drugačiji tempo.
Pohvala za ono što si uradio ne mora da bude ugovor za sve što ćeš ubuduće morati.
Komentari