Lako je ljudima koji imaju novac da govore kako sreća nije u bogatstvu. Naravno da ćeš to reći. Pogledaj automobil koji voziš. Pogledaj kuću koju si otplatio. Prilično je jednostavno govoriti nekome da novac nije važan kada ga već imaš dovoljno. Ali šta je sa čovjekom koji nema novca? Kako njemu objasniti da može biti zadovoljan životom?
Kako to objasniti ženi koja u prodavnici vraća jedan proizvod na policu jer je izračunala da joj novac neće biti dovoljan za sve? Ocu koji pred djecom govori da nije gladan, jer zna da je ostalo hrane samo za njih? Čovjeku koji godinama radi, a ipak svakog mjeseca mora da odlučuje koju će obavezu odložiti? Da li njima treba još jedno predavanje o tome kako se sreća ne kupuje?
Vjerovatno ne. Njima bi mnogo više značilo da makar jednom uđu u prodavnicu bez računanja. Da plate račun kada stigne, a ne kada uspiju da pozajme novac. Da im se pokvari automobil, a da to ne postane porodična kriza.
Postoji jedna vrsta umora koju ljudi sa dovoljno novca često zaborave. To nije umor od posla. To je umor od neprekidnog računanja. Koliko je ostalo do plate? Koliko košta školska ekskurzija? Može li popravka sačekati sljedeći mjesec? Šta ako se neko razboli? Šta ako stanodavac poveća kiriju? Čovjek koji živi tako ne razmišlja o novcu zato što je pohlepan. Razmišlja o njemu zato što mu gotovo svaka odluka zavisi od odgovora na pitanje ima li ga dovoljno.
A onda se pojavi neko ko je materijalno obezbijeđen i objasni mu da su najvažnije stvari u životu besplatne. Ljubav, porodica, prijateljstvo, mir. Sve je to tačno. Ali ljubav ne plaća stanarinu. Prijateljstvo ne kupuje lijekove. A mir je prilično teško pronaći kada pred spavanje razmišljaš kako ćeš sjutra platiti ono što je već juče dospjelo.
Ne mislim da bogati ljudi nemaju pravo da govore o sreći. Niti da je njihovo iskustvo manje vrijedno zato što imaju novca. Neko može imati ogromno bogatstvo, a živjeti nesrećno. Može imati sve što se kupuje, a izgubiti odnose koje novac ne može obnoviti. Može provesti život zarađujući, a da nikada ne nauči da uživa u onome što je stekao. Ali postoji razlika između zaključka da novac nije dovoljan za sreću i tvrdnje da novac nije važan. Prvo je iskustvo. Drugo, izgovoreno čovjeku koji jedva sastavlja kraj s krajem, može zvučati kao nerazumijevanje njegovog života.
Jer novac ne kupuje samo stvari. Ponekad kupuje mogućnost da kažeš ne. Da odbiješ posao na kojem te ponižavaju. Da napustiš odnos u kojem ostaješ samo zato što nemaš gdje da odeš. Da ne pristaneš na svaki uslov koji ti neko postavi jer zna da nemaš izbora.
Kupuje vrijeme. Mogućnost da ne radiš dodatni posao poslije redovnog radnog vremena. Da provedeš vikend sa djecom. Da odeš na pregled čim osjetiš da nešto nije u redu, umjesto da čekaš da problem postane ozbiljan.
Kupuje i nešto o čemu se mnogo rjeđe govori. Pravo na grešku. Čovjek koji ima finansijsku sigurnost može donijeti pogrešnu odluku i nastaviti dalje. Može pokušati da pokrene posao, izgubiti novac i pokušati ponovo. Za nekoga drugog, ista greška može značiti godine vraćanja dugova. Zato nijesu svi ljudi jednako slobodni da rizikuju, čak ni kada imaju jednaku hrabrost.
I možda bi upravo oni koji su uspjeli trebalo toga češće da se sjete. Ne zato da bi se izvinjavali zbog svog uspjeha. Niti da bi umanjivali trud koji su uložili. Već da ne bi sopstvenu finansijsku sigurnost počeli da doživljavaju kao univerzalno ljudsko iskustvo.
Lako je savjetovati nekome da napusti posao koji ga ne ispunjava kada znaš da bi ti mogao godinu dana živjeti bez plate. Lako je govoriti da čovjek treba da slijedi svoje snove kada ne moraš da biraš između sna i računa za struju. Lako je preporučivati jednostavan život iz kuće u kojoj ništa ne nedostaje.
Ali ni siromaštvo ne treba romantizovati. Nema ničeg plemenitog u tome da čovjek stalno strepi hoće li moći obezbijediti osnovne potrebe. Nema posebne mudrosti u odricanju koje nije izabrano. I nema razloga da nekoga uvjeravamo kako treba da bude zadovoljan okolnostima koje mu svakodnevno oduzimaju dostojanstvo.
Naravno, ni novac nije odgovor na svako pitanje. Kada su osnovne potrebe zadovoljene, kada čovjek ima sigurnost i određenu slobodu izbora, počinju da se pojavljuju druga pitanja. Koliko je dovoljno? Šta vrijedi žrtvovati zbog još veće zarade? Koliko vremena želimo da provedemo radeći? Šta ostaje od uspjeha ako više nemamo sa kim da ga podijelimo? To su važna pitanja, ali ona nijesu ista kao pitanje kako preživjeti do sljedeće plate.
I možda je najveća greška što pokušavamo da na oba odgovorimo istom rečenicom. Sreća nije u novcu. Možda nije. Ali čovjek koji ima dovoljno novca da više ne razmišlja o njemu često zaboravi koliko mu je upravo ta sigurnost promijenila život.
Zaboravi koliko je lakše biti strpljiv kada nemaš dugove koji dospijevaju. Koliko je lakše biti velikodušan kada davanjem ne ugrožavaš sopstvenu porodicu. Koliko je lakše govoriti o unutrašnjem miru kada spoljašnje okolnosti ne zahtijevaju da svakog dana vodiš novu bitku.
Zato bih volio da budemo pažljiviji kada govorimo ljudima šta bi trebalo da ih čini srećnim. Nekome zaista treba manje ambicije i više vremena za život. Ali nekome treba veća plata. Nekome treba da nauči da uživa u onome što ima. A nekome treba prilika da konačno ima dovoljno. Ne možemo svima propisivati isti odnos prema novcu, jer ne polazimo svi sa istog mjesta.
I zato, kada sljedeći put čuješ nekoga kako govori da novac nije važan, nemoj odmah pomisliti da nije u pravu. Možda je samo stigao do tačke u životu u kojoj je prestao da primjećuje koliko mu znači što ga ima.
A ako si ti taj koji je do te tačke stigao, pokušaj da se sjetiš kako je izgledao život prije nego što si mogao da prestaneš da računaš. Jer nekome novac zaista neće donijeti sreću. Ali nekome bi već sjutra donio prvu mirnu noć poslije mnogo vremena.
Komentari