Neke odluke donesemo tek nakon mnogo razmišljanja. Odmjerimo šta dobijamo, šta ostavljamo i s čim ćemo morati da živimo ako pogriješimo. Kada ih konačno izgovorimo, neko preko puta nas zatraži objašnjenje.
Ponekad je to pitanje postavljeno iz brige. Osoba koja nas voli želi da razumije kroz šta prolazimo i da zna jesmo li uzeli u obzir ono što je važno. Takav razgovor može nam pomoći da bolje sagledamo odluku, čak i kada nas ne navede da je promijenimo.
Ali postoje i pitanja poslije kojih imamo osjećaj da smo pozvani da branimo vlastiti život.
Zašto baš sada? Zar nije bilo pametnije da sačekaš? Kako misliš da to izvedeš? A šta ćeš ako ne uspije?
Odjednom više ne govorimo o onome što smo odlučili. Pokušavamo da sagovorniku dokažemo da smo dovoljno razmišljali, da poznajemo okolnosti i da imamo pravo da izaberemo put koji on za sebe možda ne bi izabrao.
Nekada objašnjavamo mnogo više nego što smo namjeravali. Iznesemo razloge o kojima još nijesmo spremni da govorimo. Podijelimo privatne okolnosti, uvjereni da će druga osoba, kada čuje cijelu priču, konačno razumjeti.
A onda stigne novo pitanje.
Vremenom čovjek može početi unaprijed da priprema odgovore. Još nije donio odluku, a već razmišlja kako će je saopštiti. Pokušava da predvidi ko će je osporiti i koji će dio priče morati dodatno da obrazloži.
Tako tuđe mišljenje dobije mjesto u našem životu i prije nego što je izgovoreno.
Ne mislim da treba prestati slušati ljude. Ima onih koji nas poznaju dovoljno dobro da primijete ono što smo previdjeli. Ima i primjedbi koje zabole upravo zato što u njima prepoznamo nešto tačno. Bilo bi šteta odbaciti takav glas samo zato što nam nije prijatan.
Važno je, međutim, da znamo čemu taj razgovor služi. Možemo saslušati iskustvo drugoga, razmotriti njegovu zabrinutost i ostati pri odluci koja je naša. Neko može imati drugačije mišljenje, a da zbog toga ne moramo nastaviti da objašnjavamo sve dok se ne složi sa nama.
To je naročito teško sa ljudima čije nam je mišljenje važno. Želimo da nas razumiju. Voljeli bismo da vide ono što mi vidimo i da budu mirni zbog izbora koji pravimo. Ali bliskost ne garantuje da ćemo svaku odluku doživjeti na isti način.
Ponekad će neko do koga nam je stalo ostati zabrinut i nakon što sasluša naše razloge. Mi ćemo morati da prihvatimo njegovu zabrinutost, kao što će i on morati da prihvati da odluka pripada nama.
Postoji razlika i između pitanja na koja želimo odgovoriti i pitanja na koja odgovor dugujemo. Ako moja odluka mijenja život ljudi sa kojima dijelim obaveze, oni zaslužuju razgovor. Imaju pravo da znaju kako će ih se taj izbor ticati i šta od njih očekujem. Odgovornost prema njima dio je same odluke.
Ali čovjek sa strane nema pravo na svaki detalj samo zato što ga zanima. Možemo cijeniti nečije mišljenje i zadržati za sebe razloge koje ne želimo da dijelimo. Možemo reći: „Razumijem zašto to pitaš, ali ovu odluku sam donio nakon mnogo razmišljanja.“ Ponekad je i to dovoljno.
Takva rečenica možda neće zadovoljiti sagovornika. Možda će pomisliti da griješimo, da smo tvrdoglavi ili da nešto propuštamo. Teško je prihvatiti da neko o nama može imati mišljenje koje ne možemo do kraja ispraviti. Naročito kada smo navikli da svako nerazumijevanje pokušavamo riješiti dodatnim objašnjenjem.
Ali nije svaka tuđa nedoumica naš zadatak.
Sa godinama bih volio da razvijem više mira u tom prostoru. Da umijem saslušati i preispitati se, a zatim prepoznati trenutak kada sam rekao dovoljno. Da poštujem čovjeka koji se sa mnom ne slaže, bez potrebe da ga ubjeđujem da bi i on, na mom mjestu, postupio isto.
Jer moj put neće biti razumljiv svakome ko ga posmatra sa strane. Drugi vide odluku, a često ne vide vrijeme koje joj je prethodilo, pitanja koja sam sebi postavljao i razloge koje sam odlučio da zadržim za sebe.
Na kraju ću sa tim izborom živjeti ja, zajedno sa ljudima na koje se on neposredno odnosi. Njima dugujem iskrenost i odgovornost. Ostalima mogu ponuditi objašnjenje onda kada želim.
Ponekad je dovoljno da nas neko ne razumije do kraja, a da mi ipak nastavimo putem koji smo pažljivo izabrali.
Komentari