Godinama sam izdržljivost smatrao jednom od važnijih osobina čovjeka. Možeš još malo. Možeš još jedan problem, još jedan projekat, još jednu obavezu, još jednu tešku godinu. Čovjek zaista može mnogo više nego što u početku misli.
Ali postoji pitanje koje sam sebi mnogo rjeđe postavljao: po kojoj cijeni?
Navikli smo da mjerimo ono što smo završili, napravili ili postigli. Mnogo rjeđe mjerimo ono što smo zbog toga potrošili. Vrijeme, mir, zdravlje, odnose i sposobnost da budemo prisutni u sopstvenom životu teško je unijeti u bilo kakav bilans, pa ih uglavnom ni ne računamo.
Najnezgodnije je to što račun obično ne stigne odmah. Dok traje posao, čovjek funkcioniše. Rješava probleme, odgovara na pozive, donosi odluke i drži stvari pod kontrolom. Tek kasnije primijeti koliko dugo zapravo nije bio miran i koliko je abnormalnih stvari počeo da smatra normalnim samo zato što su dugo trajale.
Nekada sam snagu uglavnom povezivao sa sposobnošću da izdržiš. Danas mislim da je dio snage i prepoznati šta više nema smisla izdržavati.
Nije svaka borba vrijedna energije koju joj dajemo. Nije svaki problem naš da ga riješimo. Nije ni svaka odgovornost koju možemo ponijeti istovremeno odgovornost koju treba da prihvatimo.
Možda čovjek ne sazri onda kada dokaže sebi da može sve. Možda sazri kada konačno shvati da ne mora.
Komentari