Teško je priznati da smo uspjeli u nečemu što više ne želimo.
Godinama možeš graditi posao, karijeru, poziciju ili život za koji si bio uvjeren da ga želiš. Uložiš vrijeme, novac, energiju, odricanja i veliki dio sebe. I onda jednog dana shvatiš da si stigao tamo gdje si krenuo, ali da više nisi siguran zašto si uopšte želio da stigneš.
Tu počinje mnogo teža borba od one koju smo vodili dok smo nešto stvarali.
Jer od neuspjeha je nekako lakše otići. On nam daje razlog. Možemo reći da nije išlo, da nije bilo pravo vrijeme, da smo pokušali.
Uspjeh je komplikovaniji.
Kako objasniti sebi da više ne želiš nešto za šta si se godinama borio? Kako napustiti ono što si nekada smatrao dokazom da si uspio? Kako priznati da cilj nije bio pogrešan, ali da se čovjek koji ga je postavio u međuvremenu promijenio?
Često upravo zato ostajemo duže nego što treba.
Ne zato što nam je dobro, nego zato što smo mnogo uložili. Zato što drugi misle da smo uspjeli. Zato što bi odlazak izgledao kao poraz. Zato što nam je teško da prihvatimo da nešto što nam je nekada bilo važno danas više nema istu vrijednost.
Čovjek se mijenja. Njegove potrebe se mijenjaju. Ono što mu je sa trideset izgledalo kao sloboda, sa četrdeset može izgledati kao teret. Ono što je nekada smatrao ambicijom, kasnije može prepoznati kao tuđe očekivanje koje je predugo nosio kao svoje.
Nije problem promijeniti mišljenje. Problem je kada nastavimo da živimo staru odluku samo zato što smo je nekada donijeli. Možda nije svaki odlazak odustajanje.
Ponekad je samo priznanje da čovjek koji je nekada postavio cilj više nije isti čovjek koji danas treba da ga nastavi.
Komentari