Sagorijevanje na poslu nije isto što i običan umor. Ne možemo ga svesti na nekoliko dana odmora, niti svim ljudima pripisati isti rok oporavka.
Mi to često nazovemo umorom. Kažemo čovjeku da uzme nekoliko dana odmora, da ode negdje, da se naspava, da se malo isključi.
Ali nije svaki umor isti.
Postoji umor koji prođe poslije sna. Postoji umor koji prođe poslije vikenda. A postoji i onaj umor koji se useli u čovjeka, pa mu više ne umara samo tijelo, nego mu umori volju, radost, strpljenje, vjeru u ljude i smisao onoga što radi.
To više nije samo potreba za odmorom.
Ponekad je čovjek predugo bio jak tamo gdje mu je trebalo razumijevanje. Predugo miran tamo gdje je trebalo da kaže da ne može. Predugo odgovoran u sistemu koji je njegovu odgovornost počeo da podrazumijeva.
Zato nije dovoljno otići na odmor ako se čovjek vraća u isto ono što ga je slomilo. Isti pritisak. Ista očekivanja. Isti ljudi koji uzimaju, a ne vide. Isti tempo koji melje čovjeka dok još spolja izgleda funkcionalno.
Kada razmišljamo o sagorijevanju, vrijedi pogledati i granice, ritam rada, odnose i sistem koji od čovjeka traži da bude mašina. Odgovornost za uslove rada ne može se prebaciti samo na onoga ko je iscrpljen.
Kada iscrpljen čovjek prestane da govori o teškoćama, to samo po sebi ne znači da mu je lakše.
Vrijedi ga saslušati i provjeriti šta u uslovima rada treba promijeniti.
Izvori: WHO — Sagorijevanje na poslu.
Komentari